Nadogradnja sustava
20/11/18

Nadogradnja sustava

Malo zavidim stanovnicima Londona. S jedne strane gledaju najbolje svjetske tenisače koji odlučuju tko je među njima stvarno najbolji, na drugoj strani igra se vrhunski nogomet na Wembleyu, a različitoga sporta i inače koliko hoćeš. I sve to oni uredno posjećuju, Londončani.  Prošloga tjedna je i podosta Hrvata bilo u Londonu. Manji broj zbog Marina Čilića, puno više zbog nogometaša. A dio i zbog šopinga, budimo realni. Drago mi je da se među njima koji putuju uokolo ipak sve više profilira generacija koja stvarno razumije sport, znaju da je nemoguće stalno pobjeđivati. Rijetki su sportaši poput Usaina Bolta u atletici ili Teddyja Rinera u džudu, Rogera Federera u tenisu, koji su obilježili jedno vrijeme svojim ultra rezultatima, većinom pobjedama. No i oni su ranjivi, znali su izgubiti. To im nikad nije među navijačima stvaralo negativu ili fazu u kojoj bi ih se navijači odrekli. Pa i mi u svojem dvorištu imamo sjajne primjere – Blanke ili Janice. Mi ih volimo i cijenimo iako su i gubile.

Taj stav prema sportašu, da ga se podržava i kad gubi i kad ne ide, to se sad događa, napokon i u Hrvatskoj, ali na univerzalnoj razini. Prema svima smo postali isti, s razumijevanjem. Nogometaši su porukama iz Rusije i stavom „dajemo sve od sebe“ napokon definirali jedan stil, jedan odnos prema sportu koji jednostavno nije bio uobičajen prije. Postali su navijači svjesni činjenice da nas je u Hrvatskoj iznimno malo, da Zlatko Dalić nema 100 igrača na raspolaganju s kojima može stvarati rezultat u baš svakoj utakmici. To je ogroman doprinos hrvatskome sportu i hrvatskome poimanju sporta uopće. Da, točno, pomogli su tu i vaterpolisti svojim sjajnim pristupom, borbom za svaku loptu, rukometaši sa svojim višegeneracijskim odličnim igrama, pridonose tome i pojedinci poput Sandre Petrović ili Tina Srbića. Hrvatska postaje i u sportu kompaktna, čvrsta, realna. Ljudi u kafićima svjesno i razumno analiziraju, a potpuno ignoriraju ili čak isključuju iz razumnih rasprava malobrojne provokatore koji u svemu vide samo nekakvu izmišljenu nacionalnu sramotu i stalno zazivaju smjene, kaos i nekakve nove ljude na pozicijama koje upravljaju sportom. Zato i sport prosperira, napreduje velikim koracima. Činjenice su jasne. Pogledajte sportske hrvatske uspjehe na Olimpijskim igrama u Riju, pogledajte u 2018.!

I još nismo gotovi, tenisači još moraju odigrati finale Davis kupa. Pazite – finale! Daju li sve od sebe, baš kao što su Dalićevi izabranici dali na Wembleyu, ili Sandra na EP u Berlinu, Tin na SP u Dohi, pa nema tog Hrvata koji će „pljunuti“ na plasman u finale. Dakako, uvijek treba htjeti zlato, pobjedu, no ne pod cijenu omalovažavanja protivnika ili čak i cijele zemlje. A to nam je, svima, bio specijalitet do nedavno. Omalovažavati baš sve i baš svakoga.

Otkud te promjene? Teško ih je analizirati samo tako, u jednom malom blogu, no činjenica je da se posljednjih 15-ak godina sportom upravlja sustavno, da se stvaraju baze za razvoj, za praćenje sportaša. Hrvatski olimpijski odbor nametnuo se svojim programima, koji uključuju ne samo vrhunske seniore, nego i klince u razvojnim programima, lokalnu razinu sporta, a od nedavno i trenere. Čak i tvrdokorni ignoranti, koji su uporno tvrdili da je većina hrvatskih uspješnih sportaša plod isključivo obiteljskog odricanja moraju zadnjih godina popustiti i priznati da sustav – postoji. A gdje postoji sustav, gdje postoji talent i gdje postoji trenerski kadar, tu postoji i sportski uspjeh. Da, jasno je da bez obiteljskog odricanja nema nikakvog sporta, jer mora klinca mama ili tata ili teta ili baka dovesti, pratiti dijete, čekati, kupiti tenisice, a kasnije i baviti se sve jače sa sportskim uspjehom, no nije presudno. I nije jedino.

Zato se Hrvatskoj i događaju ovi lijepi sportski uspjesi, zato svi moramo krenuti u tom smjeru. Još jedino moramo naučiti da taj zanos koji nogometaši ili Tin ili bilo koji rukometaš, vaterpolist, košarkaš  šire prema klincima, da ga i mi u medijima i općenito mi stariji prihvatimo i pojačavamo u smjeru inzistiranja da satova tjelesnoga odgoja bude više, da klincima omogućimo klupska vrata otvorenima u svih 80-ak sportova, koliko ih je u Hrvaskoj aktivno. Jedino tako će sustav doista zaživjeti i i nadograđivati sam sebe.

Na našu radost, jasno.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • No pasaran
    31/03/18 No pasaran

    U nedostatku reformi i najavljenih senzacionalnih poteza nove nam vlade, netko se, eto, dosjetio i Z...

    Saznajte više
  • Djeca
    16/04/18 Djeca

    Zapjenili su nam se domaći političari kako bi ili ne bi progurali Istanbulsku konvenciju kroz Hrvats...

    Saznajte više