Najbolji svijetski treneri
31/03/18

Najbolji svijetski treneri

Hajde, iskreno, što biste vi izdvojili kao glavni događaj prošloga tjedna? Davis cup u Osijeku? Slažem se, ali budimo iskreni, ni za okladu ne znate nabrojati, sad odmah, četvoricu igrača koje je Krajan poslao u bitku protiv Španjolaca. A nakon partija viđenih u Osijeku, prvoga dana, drugoga dana, ma sva tri dana, ta imena mogli bismo, i morali, zapamtiti. Pa nije se valjda Franko Škugor bez veze patio prvog i trećeg dana protiv apsolutnih španjolskih favorita, nije valjda par bez veze slomio osvajače Roland Garrosa u ekstatičnih 5 setova i digao Osijek, ali i nas pred ekranima na noge. Svi su dali sve od sebe, vidjelo se to: i Franko Škugor, i Marin Draganja, i Nikola Mektić, i Ante Pavić… Zapamtite ih, barem. Zaslužili su to, iako će vjerojatno pasti u zaborav kad nam se razmažene vedete vrate u ekipu za neke buduće dvoboje. A tko zna, možda ih neki svetac zaštitnik uzme pod svoje, pa nastave u istom tom, vrhunskom Davis kup tonu…

I dok spominjem svece, dani su svetog Vlahe. Najvaterpolskiji grad u Hrvatskoj, ma u svijetu, slavi. Vjerojatno samo ovih dana vaterpolo nije u prvom planu veselih Dubrovčana. Riječ je, ako slučajno ne znate, o vaterpolistima “Juga”. Inače, koliko vidim, i ove im godine ide sasvim dobro pa je za očekivati da će osvojiti, i opet, puno titula. Ponove li prošlogodišnji uspjeh, kad su osvojili baš sve, onda je definitivno formula sa zagrebačkim trenerom na dubrovačkoj klupi - prava formula! A kad smo već kod toga, vratio se najveći brk svjetskoga vaterpola. Ratko Rudić ponovo je u stručnim vodama Hrvatskog vaterpolskog saveza. To može biti samo dobro. Ratku zato što će i dalje posjećivati najveće svjetske smotre i možda uloviti kakvu gažu sličnu brazilskoj, ali puno važnije hrvatskom vaterpolu - brko, naime, zna vaterpolo, zna dati savjet, a kad se još prešetava među sucima i čelnicima FINE na velikim natjecanjima, ipak se neke stvari drukčije gledaju. 

Možda nije zgodno 2 tjedna za redom baviti se hrvatskim trenerima, ali situacija je takva. Ovoga tjedna slavimo kovače hrvatskih medalja. Trenere. Naime, Hrvatski olimpijski odbor, točnije Odjel za razvoj sporta napokon je Hrvatskoj odlučio pokazati - hrvatske trenere. Bez njih, htjeli mi to ili ne priznati - nema sporta, nema sportaša, nema uspjeha. Dobro, bez nekih nema ni neuspjeha, ali to smo apsolvirali prošloga tjedna. Ne bez razloga cijeli je seminar nazvan “Najbolji svjetski treneri”, a okupili su se oni koji su Hrvatsku razveselili na prošlim Igrama u Riju. Dakle, najbolji.

Najviše je tih, najboljih trenera na seminaru iz atletike. Atletika u Hrvata napokon ubire plodove rada i ulaganja u prošlih 10-ak godina, pa se sadašnja čelna garnitura ima čime hvaliti, ali i obavezu to pojačati, nastaviti ili barem zadržati. Hoćemo li uskoro na mitinzima ili na posebnim sponzorskim TV okupljanjima gledati klasiku ili najnoviju atletsku maštariju - Nitro, to je nebitno. Važno je da atletika u cijelome svijetu okreće novi list, nakon nebrojenih doping udaraca proteklih nekoliko godina. Spomenuo sam nitro atletiku. To je skroz novi pristup, kombinacija 12 disciplina, u nekima se trči na ispadanje, u štafetama zajedno nastupaju muškarci i žene, skakači motkom sami biraju visine koje će skakati, a u bacanju koplja, osim u dalj, bacaju i u cilj. Ludilo. Da nije, ne bi Usain Bolt baš ovoga vikenda u Melbourneu nastupio sa svojom ekipom na prvom, povijesnom Nitro mitingu. Još dva su u idućih 5 dana na rasporedu na Lakeside stadionu, 9. i 11. veljače, pa ako idete do Melbournea, a volite atletiku, svratite…

No, ako volite atletiku, nemojte nikako svraćati do katastrofe zvane budući nogometni kamp na zagrebačkim Sveticama. Sportske novosti su objavile kratku reportažu i opet me natjerale da se razljutim u kombinaciji s - rasplačem. S tog su malog dijela koliko-toliko uređene atletske površine otjerani svi atletičari, a riječ je o nekoliko klubova, iako se neki još uvijek snalaze na ostatku tartan staze koju rovokopači, valjda zabunom, nisu dodirnuli. Najveća sramota za grad i za savez je ta da radovi već mjesecima - stoje, ni makac, a ni kampa na vidiku, ni učinkovitog treninga atletičarima na rasporedu. Tako se ne razvija sport u nekoj zemlji, tako se sport zatire!

Za kraj, jedan podsjetnik na godišnjicu koja dolazi. Naime, prošlo je taman 25 godina od prvog hrvatskog nastupa na olimpijskim igrama, u Albertvilleu, 1992. Ako vam se da, dajem vam zadaću da provjerite svoje znanje i kažete tko je tada, te davne ’92. nastupio za Hrvatsku, tko je nosio zastavu na svečanom otvaranju. Ako ste lijeni to istražiiti, nema veze, već u srijedu će HOO predstaviti sudionike tih Igara i najaviti dio onih koji bi mogli nastupiti u Pjongčangu, za točno godinu dana. 

Al’ vrijeme leti!

Moglo bi vas zanimati...

  • Tolerancija
    31/03/18 Tolerancija

    Počeo je festival tolerancije. Uf, toga nam stvarno treba, više nego ikada. No, kad prolistam...

    Saznajte više
  • Harvard
    21/05/19 Harvard

    Jedna je mlada hrvatska sportašica, usput rečeno među najboljima u svojem sportu

    Saznajte više