Novac nije sve

12/04/21

Novac nije sve

SAŽETAK

Kakav vikend! Sa svih strana medalje! Najzanimljivije u tim medaljama s tekvondoa i s veslanja je to što se radi o sportovima koji bi nam odličja mogli,

Kakav vikend! Sa svih strana medalje! Najzanimljivije u tim medaljama s tekvondoa i s veslanja je to što se radi o sportovima koji bi nam odličja mogli, a neki kažu i trebali, donijeti i na OI u Tokiju. Dakle, na dobrom smo putu. Na prošlim Igrama, u Riju, Hrvatska se okitila s deset medalja, mahom baš u pojedinačnim sportovima, odnosno u ovima koje slavimo otprilike 48 sati i nakon toga svaki interes za te sportove i za te sportaše, posebno u medijima, gotovo pa zamre.

U zoru novoga zakona o sportu, o kojem se nitko još ne želi službeno izjasniti, ponovo se lansiraju teze poput “Hrvati vole sport, sport je zdrav…ali samo kolektivni sport nas drži u napetosti i zato puno više volimo kolektivne, loptačke sportove…”. Veliki trener Ratko Rudić ide čak toliko daleko da predlaže da olimpijsku medalju vaterpolista ne brojimo kao jednu, nego kao 15 medalja, koliko je podijeljeno na svečanosti. Dakako, preporuča da se tako, zapravo, zbrajaju i medalje rukometaša, a bilo bi jako lijepo kad bismo tako već ove godine zbrajali i medalje košarkaša. Dakako, sve je to u svrhu politike, bojim se i one koju će donijeti novi zakon, da se sav novac namijenjen cjelokupnom hrvatskom sportu preusmjeri u kolektivne, loptačke sportove. Ako ne cijeli, a onda njegov najveći dio.

Je li u novcu sve?

Znate istinitu priču da su Austrijanci, razočarani sa “samo” 3 medalje koje su osvojili na OI u Pekingu (nakon 7 u Ateni), prvo značajno pojačali financiranje za London, a onda su doslovce udvostručili cifru u pripremama za Rio. Rezultat? U Londonu nisu osvojili niti jednu jedinu medalju, u Riju su uzeli jednu broncu. Toliko o novcima, a novci koje su Austrijanci udvostručili su daleko, daleko veći od novaca kojima Hrvatski olimpijski odbor raspolaže za cijeli sport, ne samo za one sportaše koji putuju na OI. Radi se, naime, o milijunima austrijskih eura u tih 8 godina između Pekinga i Rija!

Nije, dakle, u novcu sve. Postoji puno groznija perspektiva hrvatskome sportu od novčane, jer ionako sam već nekoliko puta napisao da novaca, zapravo, ima taman, ali grabež koji neki sportski djelatnici primjenjuju u sportu je stvarno sramotan. No, o tome sam već pisao, pa sad prelazim na mračniji dio hrvatske sportske budućnosti. Ta groznija perspektiva zove se demografija! Baza iz koje su nastajali silni vrhunski i uspješni hrvatski sportaši prošlih godina toliko se smanjila, da Hrvatskoj prijeti ne sportska, nego ljudska i demografska katastrofa. Naime, u ovom trenutku popis stanovništva Lijepe naše za tinejdžerska i mlađa godišta, ona koja bi se taman trebala početi baviti ili se bave nekakvim sportom je oko 700 tisuća. Puno premalo, posebno ako znamo da niti tih 700 ne odgajamo kako bismo trebali, ne dopuštamo im da se svaki dan istrče ili barem lagano oznoje uz neke vježbe, u školama ne gradimo dvorane, niti učiteljima razredne nastave inzistiramo na tjelesnom obrazovanju. Dakle, raspadamo se. A klincima uredno radije kupimo kompjuter da se igraju s njime, nego da ih vozimo svaki dan ili svaka tri dana na neki zdravi trening….

Pa kad je tako, onda ispada da nam je zapravo svejedno u koje ćemo sportove ulagati. Onda nam je svejedno koji će sportovi još tih desetak, možda petnaestak godina donositi radost u hrvatske domove, zar ne? Zapravo ne. Niti su svi klinci predodređeni da igraju košarku ili nogomet, niti su svi dobri u veslanju ili gimnastici, a sasvim je jasno da jednostavno nisu svi dobri u bavljenju sportom uopće. Ali ako znamo da je svatko dobar u nečemu, pa makar i rekreativno, ako znamo da tjelesna aktivnost pospješuje i onu drugu, mentalnu i ako znamo kako se razvijaju tjelesne osobine kod djece, jasno je da inzistiranjem na samo loptačkim sportovima smanjujemo zapravo baš bazu tim loptačkim sportovima. Na taj način zapravo tjeramo djecu iz sporta ako im ugasimo kajakaške klubove ili ne ulažemo u gimnastičke sprave, ako prestanemo financirati atletske trenere ili grijanje vode u bazenima za plivače. Djeca su jako znatiželjna, pa će se sasvim sigurno htjeti okušati u različitim sportovima. Na primjer, nakon svakog uspjeha Sandre Perković u HAAK Mladost na Savi prijavi se stotinjak klinaca, a slično je i s roditeljima koji odvedu djecu Nikoli Braliću u veslački klub nakon medalja Sinkovića. A možda nakon treniranja tekvondoa odluče okušati se baš u odbojci? Toni Kukoč je, ako ste zaboravili, prvo trenirao stolni tenis….

Dakle, što nam je činiti? Nacionalni program sporta, svečano lansiran prije pojave korone, zapravo je bio tek plaha najava novoga zakona, od kojega se očekuje da nam da smjernice, da vidimo što to ova i ovakva država žele od sporta i sportaša. No, iako bi mnogi o zakonu mogli kazati koju riječ, potpuna zatvorenost u uzak krug ljudi ne čini se baš kao put ka preslici onoga što javnost i tisuće sportaša od novoga zakona žele.

Možda se, dakako, varam…

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...