Odluke

15/01/24

Odluke

SAŽETAK

Veliki treneri i jesu veliki jer donose važne, ponekad nama običnim smrtnicima nejasne, odluke. Pa je na primjer Roberto Mancini, 

Veliki treneri i jesu veliki jer donose važne, ponekad nama običnim smrtnicima nejasne, odluke. Pa je na primjer Roberto Mancini, od prošloga kolovoza novi izbornik nogometne reprezentacije Saudijske Arabije, uoči puta na Kup Azije ovih dana izostavio s popisa neke igrače za koje bi šira saudijska, ali čak i šira svjetska javnost dala ruku u vatru da „moraju“ biti dio nacionalnog tima. Sad mu mnogi takvu odluku zamjeraju, predviđaju mu brzi odlazak iz Rijada, no jedino će rezultati pokazati koliko je bio, ili nije, u pravu. Uostalom, nije li Ivica Tucak svojega kapetana, Ivana Krapića odlučio trajno sjesti na klupu za vrijeme europskoga prvenstva u vaterpolu? Jednostavno je izračunao da može, a zbog ozljeda i mora bez kapetana. Nije li i Goran Perkovac, novajlija na klupi rukometne muške Hrvatske dao kapetanu reprezentacije i jednom od najboljih rukometaša svijeta, Domagoju Duvnjaku, tek „mrvice“ od minutaže u važnoj utakmici na otvaranju EP, protiv moćne Španjolske? I pogodio je… Treneri moraju razumijeti svlačionicu, moraju reagirati, pa ako treba i izostaviti neke igrače za koje biste mislili da će bez njih cijeli sport utihnuti, ako ih nema u igri. Taj novi trend i „hrabrost“ pojedinaca da biraju najbolje kad je najpotrebnije, to je neka nova međunarodna, ali i hrvatska sportska konstanta. Stasaju generacije koje nemaju onoliko strahopoštovanja prema moćnim protivnicima kao generacije prije, nego se žele svaki put dokazati, pa ako treba i protiv najjačih. I uspijevaju, to je najvažnije. A trener, dobar trener, mora takve trendove prepoznati i uklopiti u svoju viziju igre, odabira igrača, pa u konačnici i u viziju igre uvijek našpanane javnosti koja je, u Hrvatskoj posebno, spremna „odgristi glavu“ ako nije onako kako smo si to zacrtali.

Računati na to da će npr. rukometaši svaku utakmicu odigrati kao protiv Španjolske ili da će nova, preporođena košarkaška ekipa pod nacionalnim grbom svakako put Pariza na OI bilo bi malo naivno, ako ne i bedasto, ali kako se iz poraza uči jače i brže nego iz pobjeda, porazi će također postati dio pristupa građenju jakih ekipa i ubuduće. Jasno, nitko sretniji od mene ako nam vaterpolisti i rukometaši, pa i košarkaši završe u pariškim ždrijebovima za olimpijske igre.

Nacionalno najpopularniji  loptački sportovi krenuli su nam zadnjih godina, prvenstveno zbog klupskih problema, u padajućem smjeru. Čak je i država, pritisnuta polupolitičkim odlukama krenula upumpavati neke novce u te sportove. No, tek uspjesi reprezentacije vraćaju zanimanje za svaki pojedini sport. To je jednostavno tako. Novci su uvijek dobro došli, ali kad postoji interes javnosti, navijača, gledatelja i TV publike, jasno je da automatikom kreće buđenje sponzora i krug se sasvim lijepo zatvara baš u korist sporta i sportaša. U tom jednostavnom trokutu nije problem shvatiti dosta važnu ulogu televizije, pa i Sportske televizije. Uvijek su, a i toga valja biti svjestan, postojali oni koji misle da znaju sve o svemu, pa i o televiziji, proizvodnji signala i svemu što ide uz bok TV poslu. Oni bi, dakako, htjeli vladati odlukama o tome što treba prenositi, od kud treba prenositi i kad bi trebalo prenositi, ne pitajući se pri tom je li to sve baš sastavni dio TV poslovanja, logike, korektnosti prema drugim sportovima i je li to tako moguće.  Udarati s tuđim po trnju je uvijek najlakše, ne?

U skladu s novim trendovima opisanima ovdje, moram reći da mi na Sportskoj tako radimo od prvoga dana, sad eto već 14. godinu i radit ćemo dalje. Sport to zaslužuje.

JURA OZMEC