Otpor je uzaludan

21/12/20

Otpor je uzaludan

SAŽETAK

Kad su se i Milan Ivkošić u Večernjem i Tvrtko Puljić u Sportskima već odlučili pisati o rukometašicama.

Kad su se i Milan Ivkošić u Večernjem i Tvrtko Puljić u Sportskima već odlučili pisati o rukometašicama, onda stvarno ni slova ne trebam napisati i ja. Hrvatska je opet dobila malu dozu onog neophodnog zajedništva kakvo smo zadnji put osjetili prije dvije godine, tijekom svjetskog nogometnog prvenstva. Očito nam takve stvari trebaju, očito još nismo postali (barem ne svi) neodgojeni i beskrupulozni divljaci koji ne brinu ni o čemu i ni o kome, osim o sebi i svojim džepovima. Hvala vam na tome, cure! Iako bi, jasno, sociolozi poput Perasovića ili Lalića mogli bolje opisati to stanje kolektivne zaljubljenosti sportom, čak i onih koji o rukometnim pravilima nemaju pojma, meni je dovoljno da sam svjedok tih događaja. E, sad, zašto isti naboj ne može ostvariti Blanka, Sandra ili braća Sinković, vjerojatno je razlog u kolektivnoj svijesti hrvatske javnosti. Lakše se poistovjećujemo s ekipom, s više osoba, jer tako i živimo, radimo, veselimo se. Kolektivna nam je svijest slična, lako padamo na populizam, na antijunake ili kvazirevolucionare i, dakako, na sportaše. Otpor je uzaludan, mi smo Borg….

A kako stvari stoje unutar sporta Lijepe naše? Spremaju se dva velika i nekoliko manjih proglašenja najboljih. Priznajem, čak i prije potvrde polufinala, promijenio sam svoj glas za najbolju ekipu u anketi Sportskih novosti i dodijelio ga rukometašicama. SN ponuda u toj anketi za glasove novinara, prije početka EP u Danskoj, bila je sve osim reprezentativna, pa mi nije problem priznati da sam mijenjao glas. Vjerujem da nisam jedini. U trenutku kad ni HOO nije imao čak ni nominiranu ekipu za najbolje u 2020., pa je proglašenje na Velikom danu hrvatskoga sporta skoro završilo bez dobitnica u ekipnoj konkurenciji, dobro je da se sve ovo dogodilo. No, to je samo dodatni znak za uzbunu, koji prodorno zvoni već godinama. Mi u Hrvatskoj nemamo ili ne želimo imati kvalitetan ili bilo kakav ekipni ženski sport.  Klubovi se gase, djevojke se čak i srame što se bave sportom, većina njih radije se posveti nekom „poštenom“ poslu, obitelji ili školi, samo zato jer ne vide nikakvu perspektivu. U mnogobrojnim tekstovima o našim rukometašicama ovih dana otkrivamo da honorare ili plaće baš i ne dobijaju, da jednoj od njih suigračice za vrijeme EP u Hrvatskoj štrajkaju, da je igranje u stranom klubu dobro, ali ih muči što poslije,  itd. Više, zapravo, problema, nego lijepih priča. A riječ je samo o rukometu; gdje su nogomet, košarka, odbojka…. Sad je, da bi stvar bila gora, još i ova korona odradila uništavanje do kraja, tako da ni oni rijetki, koji su to iz različitih, mahom privatnih razloga radili, ne mogu na utakmice. I mi svi to, kao, znamo, ali svejedno se veselimo bronci rukometašica, a već do srijede ćemo zaboraviti gdje su bile i što su napravile. Ne samo zato što nisu osvojile jedino što Hrvat priznaje, zlato, nego i zato što bi se to dogodilo da su i zlato osvojile.  Jer smo takvi. A one će se vratiti u klubove, marljivo trenirati i najbližima prepričavati kako je lijepo bilo u Danskoj, na europskom prvenstvu. Ipak, barem na čas, kako i priliči predbožićnom ozračju, imali smo lijepu priču, poveselili smo se, uživali, dobili darove. Samo rijetki, ako i oni, će nastaviti bitku za priznavanje ženskoga sporta, malo veći broj ljudi u savezima će se boriti za veću vidljivost cijeloga sporta, za sigurnije financiranje, za sve ono što se i do sada pokazalo kao otvoreni problem hrvatskoga sporta. Ne samo olimpijskih, nego svih sportova. A svi mi ćemo već od sutra razmišljati samo o tome kako prevariti Stožer i otići rodbini na selo po božićne delicije.

Bez propusnica….

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Milka
    28/12/20 Milka

    Za nekoga tko je s gospođom Milkom Babović proveo zadnje 33 godine i prošao sve što se...

    Saznajte više
  • Deset
    04/01/21 Deset

    Ušli smo u 2021. Deseta je to godina emitiranja Sportske televizije.

    Saznajte više