Ozračje
31/03/18

Ozračje

Dobro, priznajem, mislio sam da će čitatelji moći bez mojega bloga ljeti i da neću imati potrebe pisati ga do jeseni, ali nije tako. Poslao mi je prijatelj, koji se oporavlja od operacije, poruku da čeka novi blog i – evo ga. Moram. A barem u sportu uvijek imate o čemu pisati.

Tema mi nije Aco ili košarkaši, Čačić ili nogometaši, Aksentijević ili odbojkašice, Edis ili Sandra, nego su tema svi oni. Naime, primjetili ste da su svi oni, treneri ili sportaši, zadnjih tjedana ili mjeseci s veseljem i oduševljenjem pričali o – ozračju u reprezentacijama koje sam spomenuo, ali i u onima koje nisam, a slično je. Vrh je bio Aco, kad je nakon povratka iz Torina rekao „prespavao sam i odlučio u Rio de Janeiro voditi iste ove momke, bez obzira što neki nisu ni ušli u teren“. Razlog je – ozračje, osjećaj jedinstvenosti, potreba za pjesmom, iskazi privrženosti dresu i jedan drugome (ili jedna drugoj, svejedno). Užitak je bilo vidjeti košarkaše koji se bodre, plaču, viču, koji zbog toga igraju i preko svojih maksimuma, pobjeđuju i vesele se svakome košu. Isto mi je tako užitak bio vidjeti sličnu sliku i među nogometašima u Francuskoj, sliku koju su sasvim sigurno potaknuli, podržali i inicirali i treneri. Dakle, i već spomenuti Aksentijević, koji je odbojkašice odveo na put oko svijeta smješavši ih u skupinu djevojaka i žena među kojima su se neke „prvi put upoznale u avionu“, ali su svi oni, treneri, prema van dobili rezultat, igru, ponos, zalaganje, a na kraju neki i pobjedničku pjesmu, ovisno o rezultatu. A mi, novinari ili javnost, dobili smo napokon lijepe slike i lijepe priče, a – nije nevažno – i lijepe i dobre rezultate. 

Da nije bilo tako, da je npr. nogometna reprezentacija bila rastrgana, da su igre tijekom EP u Francuskoj bile loše, da su igrači na pressicama frktali prema novinarima, da su bili podijeljeni na dnevnoj bazi po frakcijama, pa zar bi bilo onakve jedinstvenosti javnosti prema skandalu na utakmici protiv Češke? A cijela je javnost odmah reagirala, neki i neposredno na tribini. Nisam ni znao, ali sam saznao, da su ljudi iz Hrvatske javljali što se sprema i tko želi dalje nauditi našoj repki. „Našoj“ je pri tom ključna riječ! Dakako, nisu svi novinari, niti svi mediji baš reagirali jedinstveno protiv nasilja, nisu osuđivali, nego su cijelu priču pokušali relativizirati s nekim doista smiješnim razlozima i – nasukali su se, jer to više nije bilo – to! Hrvati i Hrvatice vole sport, lako se poistovjećuju sa sportašima, razumiju probleme, navijaju, vole i putovati s njima, vole na taj način na sebe preuzeti i dio pobjedničkoga ozračja, ne tako rijetkoga kad je hrvatski sport u pitanju.

Slično je i u pojedinačnim sportovima, gdje perjanicu nosi Sandra Perković, hrvatska sportska heroina, atetičarka koja je napravila pravo čudo uzevši četvrti put za redom naslov europske prvakinje. Dakako da je drukčije treneru voditi ekipu prepunu milijunaša ili jednu atletičarku, uz to i vlasitu curu, no kad ih vidite, prvo nju, pa onda bljeskom kamere i njega znate da tu sve štima. I to je dobro. Taj se njihov unutarnji duh preko slika sreće i slavlja zbog uspjeha prenosi na javnost koja Sandru, s razlogom, doživljava kao uspješnu mladu ženu (i saborsku zastupnicu, nemojte zaboraviti!), a Edisa dobrim trenerom. S razlogom, ponavljam!

Opet, s druge strane, Aco Petrović hladno iskazuje kako mu je izvrsno sjelo da u fazi priprema košarkaša za odlazak u Torino i turnir koji Hrvatsku vodi na OI, nogometaši zauzmu većinu medija i da njega i njegovu ekipu mediji gotovo pa puste na miru. Je li baš to bilo dobro i presudno, jer je uspio, unatoč otkazima, izgraditi momčad koja pobjeđuje, koja se vraća , igrače koji vjeruju jedni drugima, pa od Torina do Zagreba pjevaju zajedno u autobusu? Bojim se da to nećemo saznati, jer je teško napraviti usporedbu, no činjenica je da sportaši itekako prate što novinari pišu ili pričaju o njima, pa i poneke izmišljotine, insinuacije, čak i laži. Nije lako uvijek ni njima ne reagirati ili reagirati smireno, ili pokušati jedino kroz igru na terenu pokazati da nešto jest ili nije točno. Zato bi ova formula medijske „tišine“ (nenamjerne, dakle ne „silencio stampa“) mogla zazvučati čak i korisno.

A možda nam baš zato sportaši i uspjevaju u sportovima koji nisu baš prečesto u medijima, poput tekvondoa, streljaštva, jedrenja i sličnih.

Moglo bi vas zanimati...