peJurativno
04/06/18

Vrijeme pobjeda

Ako se malo osvrnete oko sebe, shvatit ćete da smo mi, Hrvati, baš bogat narod. Kad je sport u pitanju, ništa nam nije teško. Hrvatski rukometni savez dobije natjecanje, a mi, hop, izgradimo velebne sportske arene širom Lijepe naše. Naravno, danas se većinom upotrebljavaju za koncerte ili propadaju. Ili, na planini iznad glavnoga grada svake godine trošimo milijune kuna ne bismo li gradili tribine i zasipali padinu umjetnim snijegom, kojega u originalu zapravo i nema. Sve u slavu…zaboravio sam čega. Sad najnovije gradimo teniski stadion na Žnjanu u Splitu. Ono, bez veze nam je ići u Spaladium arenu, neka bankrotira, neka propadne, hajd'mo novce potrošiti na neku ludost. Kao i obično, određeni pojedinci, koji takve ideje guraju će se fino obložiti novcima, dok ćemo svi mi ostali, siguran sam, još desetljećima kroz poreze otplaćivati to ludilo. Kao i ono kad se njih nekoliko sjetilo da bi reli Dakar trebalo dovesti u Zagreb. Srećom, nije prošlo. Doista, trebamo li u Splitu, ma bilo gdje u Hrvatskoj, još jedan propali projekt? To stoji novaca, kako god okrenuli. Ništa nije besplatno, no očito oni koji su izračunali svoju dobit računaju također i na tradicionalnu hrvatsku glupost i univerzalnu rečenicu na koju se hrvatski laici najlakše pale: „toga ima samo u Hrvatskoj!“.

Zaboravljamo pri tom da u hrvatskom sportu ima toliko toga što bismo trebali izvući iz zaborava i popraviti, prije nego što počnemo izazivati cijeli svijet s teniskim terenom na Žnjanu. Što je slijedeće? Klizanje na Plitvicama ili vaterpolski bazen na Biokovu?

Sve te manifestacije bi u osnovi trebale služiti za dizanje popularnosti i razvoj matičnog sporta u lokalnoj sredini i u cijeloj Hrvatskoj. Tako bi trebalo biti. No, je li tako? Odgovorite sami. Imamo li bolje skijaše nego što smo ih imali zbog Sljemena? Imamo li bolje rukometaše nego što smo ih imali zbog silnih, navodno rukometnih, arena?

Još jedna priredba je blizu da uđe u ovu nisku pitanja, ali ću ipak malo povući ručnu. Radi se o biciklističkoj Utrci kroz Hrvatsku. I ona bi, baš zato što se odvija kroz cijelu Hrvatsku, trebala biti pokretač biciklizma u našoj domovini. A onda me prije nekoliko dana u Osijeku u to uvjerio Vladimir Miholjević. On je, ako ste zaboravili, bivši vrhunski hrvatski biciklist, koji zadnjih 5 godina vodi utrku. I svake godine je podizao letvicu, dodajući utrci nove detalje, koji prvenstveno vode baš prema ovome što sam naznačio – pojačanom hrvatskom zanimanju za biciklizam. Sportska konferencija u Osijeku, vezana uz Pannonian Challenge, natjecanje rolera i BMX biciklista, dala je neke dodatne dokaze tome da bicikliste iz svijeta Hrvatska privlači, pa sam i osobno vrlo sretan da se netko dosjetio da biciklizam propagira u Hrvatskoj. Vlado, naime, pokušava već od iduće godine uključiti u Utrku kroz Hrvatsku i rekreativce, a posredno preko njih i njihovu djecu. Pokušava razviti sustav navike okretanja pedala i onda, kad klubovi počnu primati nove članove, želi osigurati kroz prihode od utrke kupnju profesionalnih bicikala najmlađima koji se odluče baviti ovim teškim sportom, ali roditelji nemaju mogućnosti. Turističke agencije svake godine trljaju ruke zbog sve većeg broja inozemnih biciklista po našim cestama i stazama od mora do Međimurja. Vrijeme je, kaže Miholjević, da i Hrvatska od toga nešto dobije. Da hrvatski sport, hrvatski biciklizam, ima koristi. Držim palčeve.

Za kraj ću se malo diviti braći Sinković. U utrci Svjetskoga kupa u Beogradu su u dvojcu bez kormilara uzeli zlato. To im je, podsjećam, nakon Rija nova disciplina i još se malo uhodavaju, no očito je da je počelo vrijeme pobjeda.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...