Plzenjski poučak
18/02/19

Plzenjski poučak

Ispod radara je prošlo imenovanje Nacionalnoga vijeća za sport Repubike Hrvatske, na saborskom glasovanju u petak, 15. veljače. Nova, a zapravo stara šefica je Danira Bilić, bila je na čelu i prvoga Vijeća. Uz nju su, pazite sad, predstavnici većine momčadskih sportova u Hrvatskoj – dvojica iz vaterpola, Perica Bukić i Željan Konsuo,  uz košarkašicu Daniru u Vijeću je još i Željko Jerkov u slavu košarke, pa Ante Baković iz odbojke, uz rukometaša Tomislava Grahovca. Imamo i jednog bivšeg nogometaša iz Vinkovaca, Hajduka i Rijeke, Marija Meštrovića, dvojicu kineziologa, Dražena Čulara iz Splita i Tomislava Krističevića iz Zagreba, odvjetnika koji je pisao Zakon o sportu, Petra Ceronju, te klasične predstavnike paraolimpijaca i gluhih, Ratka Kovačića i Marija Lušića. Pojedinačni hrvatski sport, koji posljednjih godina donosi puno medalja u Lijepu našu, 9 od 10 u Riju, zastupljen je samo i jedino u liku Sande Čorak, džudašice, ali ne zaboravimo da je ona  bila voditeljica radne grupe koja je napisala nedavno objavljen Nacionalni program sporta. Zanimljiv spoj dominacije kolektivnih sportova nad cjelokupnim ostalim hrvatskim sportom i, realno, čak dvojica vrhunskih odvjetnika. Nije valjda da se već sada u Vladi boje kakvih tužbi?

Što će oni raditi? Na žalost, ispada da nam je skroz svejedno što će raditi, jer podsjećam na ovu kolumnu u kojoj sam u jesen prošle godine upozorio da se zbog zakonskih rokova Nacionalno vijeće za sport jednostavno ugasilo. Bez da je itko ispustio suzu za njima. Ruku na srce, znate li tko je bio predsjednik tog Vijeća, dok se nije ugasilo? Nemate pojma. Predrag Sloboda, iz vaterpola. Dakle, ispada da nam je svima, a ponajviše Vladi, apsolutno svejedno radi li Nacionalno vijeće za sport ili ne. Poznavajući radni elan nove šefice, moguće je da će se barem unutarnja priča i aktivnosti Vijeća promijeniti, no Vijeće, kao savjetodavno tijelo Hrvatskoga sabora, očito nikome neće nedostajati ni ako ne odrade ama baš ništa.

Paralelno s ovim sretnim događajem, koji se dogodio pomalo u saborskoj ilegali, vrlo pompozno završila je javna rasprava o Nacionalnom programu sporta u RH. Ovih dana očekujte g. Krešimira Šamiju, Janičinog zamjenika da nam sve o programu, ali i o reakcijama javnosti kaže u studiju SPTV-a. Čekamo ga.

Jedno od pitanja za Šamiju svakako je i ono o utjecaju medija na kvalitetno informiranje o sportu. Toga, naime, baš nigdje nema u Nacionalnom programu, a čini mi se da nije bespredmetno. Eto, prošlih se dana stvarno loše osjećam kad od svih (ili gotovo svih) novinara koji su izvještavali o dvoboju Viktorije i Dinama čujem da se javljaju iz Plzena, neki iz Pilzena, uz klasične promašaje poput da Viktorija nema nikakve šanse i slično. Obrazovanje kadrova u sportu, o kojem u jednom poglavlju govori već spomenuti Nacionalni program, moglo bi se, a mislim da bi bilo i neophodno da se proširi i na novinarsku struku. Da naučimo ponešto, Na primjer, da se grad gdje Viktoria ima svoj stadion zove Plzenj, a da su navijači napravili nered u Plznju, dok su se kolege javljale iz Plznja. Da, nepostojano „e“ i „nj“ na kraju imena nije nikome palo na pamet. A trebalo je barem pitati domaći živalj , pa makar i u pivnici, kako im se zove grad i sve bi bilo lakše i točnije. Dakako, i sam griješim, neke stvari jednostavno ne znam tako dobro kao ovaj plzenjski detalj, pa ovo ne pišem kao veliko zlo ili naslađivanje poput zločeste kolumnistice ugašenoga lista „Novinar“, nego više kao usputnu epizodu koja bi se u budućnosti doista mogla naći u planovima dodatnog obrazovanja novinara kroz Nacionalni program sporta, ili možda i kroz rad Nacionalnoga vijeća za sport.

Ne samo mladih novinara, pa možda i ne samo sportskih.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Tjelovježba
    31/03/18 Tjelovježba

    Ministarstvo obrane je objavilo da će hrvatskim vojnicima kupiti sportsku opremu u vrijednosti od ok...

    Saznajte više
  • Mićo
    31/03/18 Mićo

    Prednost bloga je ta da je on sukus nekog unutarnjeg razmišljanja, stanja, osjećaja. Upravo z...

    Saznajte više