Poučak Olmissuma

01/11/21

Poučak Olmissuma

SAŽETAK

Moralo se i to dogoditi. Na tri TV kanala ste u isto vrijeme mogli gledati istu stvar!

Moralo se i to dogoditi. Na tri TV kanala ste u isto vrijeme mogli gledati istu stvar! Radi se o futsalu i kvalifikacijama za plasman u idući krug Lige prvaka. Moćna stvar, svakako, posebno za futsal, ali ovdje ću manje pisati o „Olmissumu“, koji se uvjerljivo probio u idući krug, a puno više o fenomenu koji se dogodio, da i mi (SPTV) i HRT i HNTV prenosimo isto. Očito se može. To pričam i u ovim kolumnama pišem već desetak godina. No, naravno, nije mi namjera bila navijati za to da svi prenosimo isto, nego da se dogovorimo i da svatko radi ponešto, a sve kako bi gledatelji doma bili sretni i na ekranu gledali što više sporta. Različitog.

Kao kad smo (SPTV) u dogovoru s HRT-om još poodavne 2012. zajedno prenosili OI u Londonu, pa odmah potom i EP u atletici. Dio mi, dio oni, a gledatelji doma mogu birati i sve vide, posebno ono što ih najviše zanima. Tad smo bili jedna od rijetkih zemalja u Europi koja je imala OI na dva nacionalna ekrana, na „izvolite“. U međuvremenu su i na HRT-u, a prvenstveno u državi očito zaboravili koliko je sport važan za HR televizijske gledatelje, odnosno građane RH, jer na nacionalnim kanalima je sporta, hrvatskoga sporta, bivalo sve manje. Počela je era prebacivanja svega na kabelske kanale, koje treba dodatno platiti. Osim što ne može baš svatko odvojiti novce da bi gledao kabel, postoji u Hrvatskoj veliki problem nedostupnosti interneta i kabela do čak 40% Hrvatske, pa ako i imate želju i ako i imate novce, svejedno ne možete gledati sport na taj način. Uz to, vlasnici kabelskih mastodonata su mahom svi stacionirani izvan Hrvatske, pa i kad im platite, oni lijepo hrvatski novac odnesu preko granice i uživaju u tome da su nam prodali vlastiti sport. Kao kad je onaj šaljivdžija Eskimima prodao – led….

I, što sad? Po inertnosti kojom država i pojedina ministarstva rade, ovaj će se fenomen praćenja istoga događaja na čak tri TV kanala u državnim statistikama i izvještajima za ministrove (ili ministričine) oči otkriti vjerojatno za desetak godina, ako i tada. Zato ovo i pišem, ponovo. Važno je, naime, znati, da je osnovnu produkciju signala organizirao i platio sam klub. Vidjeli su ljudi da drukčije ne ide, pa su se odlučili predstaviti naciji. Uspješno! Sad svi znaju za „Olmissum“, jednostavno ih niste mogli promašiti, ako imalo pratite sport. No, što bi bilo da i država napokon shvati značaj sporta i da ponudi da će ona, a ne klubovi, (su)financirati prijenose ili reportaže ili bilo što iz hrvatskoga sporta, kako bi pomogla u praćenju i propagiranju? Pa je li moguće da ne shvaćaju da bismo tada dobili neke nove klince koji bi to gledali, potom se poželjeli sportom baviti? Da bi se na taj način smanjila hrvatska pretilost najmlađih, a povećala brojnost u sportskim klubovima? Shvaća li itko da hrvatski sport masovno propada i nestaje pod činjenicom da novorođene djece ima toliko malo u zadnjim godinama, da
za 10 godina više neće postojati neki klubovi, savezi, pa ni sportovi, ako se ne digne zanimanje za sport, tu definitivno mislim i na rekreaciju i tjelovježbu, a to može i mora napraviti samo država!

Ulaganje u sport (i rekreaciju) bi trebao, naime, biti prvi postulat reforme zdravstva Vilija Beroša, jer bi dizanjem tjelesne spreme smanjili goleme troškove kasnijeg liječenja. To je formula koja je dokazana toliko puta da me čudi da se hrvatski ministri bave sportom samo kad se treba uslikati s nekim tko je svjetski prvak ili olimpijski pobjednik. I tako unedogled. Ulaganje u sport u konačnici podiže i sliku o turizmu, samo na žalost ne i u ministarstvu u kojem je ministrica po svemu sudeći zaboravila da se ono zove „…i sporta“?

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...