Pozitivan stav
14/10/19

Pozitivan stav

Vjerujem da ste gledali nogomet iz Walesa. Vjerujem da i inače s većim optimizmom gledate nogometne utakmice reprezentacije još od Rusije. Ne pričam ovdje o rezultatu, niti o onom golu na kraju poluvremena, je li bio faul ili ne, nije mi tema Modrićeva ozljeda, ne zanima me ovdje išta o padu koncentracije i slična pitanja. O tome će se raspisati kolege koji se bave samo time. Prisjetio sam se gledajući utakmicu u nedjelju gotovo istih tih igrača prije recimo 2 ili 4 ili više godina, kako su djelovali kroz cijelu utakmicu ili kroz cijele utakmice koje su igrali u različitim kvalifikacijama, na različitim prvenstvima. Lopta je znala besciljno lutati, svaki napad protivnika je bio potencijalni pogodak, Hrvatska je teško dolazila u šanse, a jedino protiv rijetkih protivnika su dijelovi utakmica ličili na nogomet koji Hrvatska pokazuje danas. Utakmicu kao sinoć bi vjerojatno igrali u nekom grču, čuvajući 0:0 ili slično. A onda je došao pravi nogomet, osmišljen, bogat, s preciznim dodavanjima, uz osjećaj sigurnosti cijele ekipe, sve potpuno drugačije od onoga prije svjetskoga prvenstva i srebra. Ponavljam, ne uvijek, ne u svim utakmicama poslije Rusije, ali u većini. O čemu se radi?

Zapravo je dovoljno pogledati govor tijela. Danas su ti nogometaši sigurni u sebe, ali i u suigrače. Znaju da su dobri, rezultat iz Rusije to im je pokazao, a trener im je upornim uvjeravanjem napokon nametnuo stav po kojem u svaku utakmicu moraju ući željni igre i pobjede. Ako ne uđu, nastaju problemi, ali ih mogu i znaju riješiti. Stav je, čini mi se, ključna riječ. Jer, čak i ako izgubite, ali ste u utakmicu ušli sa stavom, sa sigurnošću, s uvjerenjem, požrtvovno, onda vas publika prepoznaje kao “one prave”, onda dolaze i rezultati. Ista je stvar i s Tinom Srbićem. Dečko je svjestan sebe, svojega znanja, svoje kvalitete, zato i osvaja velike medalje. Kad u glavi sigurno ima nagomilane probleme, u prvom redu ozljedu, kad razmišlja kako nastupiti u finalu, mijenjati program ili usavršiti ovaj koji si već odradio, onda mu sasvim sigurno ne treba da ga se seli iz hotela u hotel samo zato jer je netko pretpostavio da Tin neće ući u finale, pa su ga planirali vratiti u Zagreb dan prije finala? A on uredno spakira kofer, ode s koferom na trening, pa s koferom u neki drugi smještaj, pa ode na terapiju, pa osvoji srebro. Jer zna, jer vjeruje u sebe i svojega trenera, jer ima stav…

Sandra Perković se pred mojim očima rasplače u mix zoni na svjetskom prvenstvu u Dohi, jer je vjerovala da može biti bolja, jer je htjela biti bolja, jer ju je ozljeda pobjedila. Dobro, i Kubanke su bile odlične, treba reći, ali Sandru je pobjedilo nešto što nije mogla kontrolirati. I što nam ona poruči? Da će iduće godine biti toliko dobra da joj nitko neće biti ni blizu. Dakle, stav, želja, inat, poštovanje samoga sebe.

Isto to su imali i braća Sinković, ne samo na startovima svojih utrka, nego i na ovom zadnjem zagrebačkom maratonu, na kojem su odlučili trčati za veslače ne malih 10 kilometara. Zajednički su ušli u cilj, s vrlo dobrim rezultatom (malo više od 38 minuta), dokazavši prvo sebi, a potom i svima oko sebe da i u takvoj utrci, na zagrebačkom asfaltu imaju svoju čvrstinu, svoj ritam, svoju odluku, svoj stav. Kod njih i pojačan zajedničkim ulaskom u cilj, koji je samo pokazao da i odvojeni zapravo misle i osjećaju isto, da imaju taj, pogađate, stav.

U svim tim situacijama, dakako, igrači, sportaši, pojedinci, ekipe, igraju glavnu ulogu, no uz njih su uvijek i treneri, sličnog stava, sličnih misli, potpuno poistovjećeni sa svojim sportašima. Jednostavno, to tako mora biti. Edis Elkasević je to pokazao, eto i s traženjem uvjeta za Sandru i sebe, za cijelu ekipu, ali je čekao da Sandra uzme medalju, da mu netko ne bi zamjerio da ucjenjuje ikoga. Jasno je rekao da iza Sandrinog rezultata doista mora stati još netko, osim njega i pomoćnog trenera, ljudi u klubu. Poručio je da je došlo vrijeme da se uz Sandrine medalje vrednuju i ljudi koji ih uz Sandru kuju, da se i tom dodatnom treneru, terapeutkinji, svima koji su uključeni to i prizna. Financijski, dakako. To što Joško Vlašić uopće ne razumije o čemu je Edis pričao i u čemu ga je zapravo trebao podržati, to je njegov problem, ali i njegova reakcija pokazuje da je i on trener sa stavom. Da nije, pa ne bi Blanka bila na visinama iznad 2 metra, niti bi Niki Vlašić nosio igru nogometne reprezentacije. Zbog tog svojeg stava će, vjerojatno, opet prestati pričati samnom jer sam se drznuo dovesti u pitanje baš taj njegov, pogađate - stav.

I tako, mogu odmah navoditi i sve trenere koju su iza ovih sjajnih hrvatskih sportskih rezultata, ali znate ih, siguran sam, i sami.

Dakako, cijelu ovu logiku oko pozitivnog stava volio bih znati prenijeti i na ostatak ove naše Hrvatske, ali…potrajat će, bojim se….

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Koga briga
    11/02/19 Koga briga

    Od cijele ove splitske gungule i priče o nekoliko kretena koji tuku ljude po štekatima, misli...

    Saznajte više
  • Zakon braće
    31/03/18 Zakon braće

    Sad kad je SPTV na broju 12 svih televizisjkih kanala gledanih u Hrvatskoj (od njih cca 350, koliko...

    Saznajte više