Proboj

07/06/21

Proboj

SAŽETAK

Što se Zadrana tiče, sad već uobičajena rečenica “šteta što na utakmici nema navijača” je pospremljena u arhivu.

Što se Zadrana tiče, sad već uobičajena rečenica “šteta što na utakmici nema navijača” je pospremljena u arhivu. Zadrani su provalili u dvoranu Kreše Ćosića na Višnjiku i uz buku, pjesmu, navijanje i zabranjene baklje odgledali završnu utakmicu košarkaškog prvenstva. Policija je već obavila obavijesne razgovore i netko će za to svakako platiti. Najvjerojatnije klub, novčano. Ne znam, dakako, tko će plaćati posljedice naglog povećanja oboljelih od korone i smanjenje broja turista kad se to pročuje, ali mislim da ipak ove godine neću u Zadar na ljetovanje.

Doduše, Zadar se sve više profilira kao grad sporta. Osim što su ga u Hrvatskom odbojkaškom savezu proglasili “bazom”, pa se gotovo sve odbojkaške ekipe tamo pripremaju i igraju utakmice europskih predznaka, u rujnu se, kao vrhunac te priče baš u Zadru igra jedan krug europskoga prvenstva odbojkašica. No, nisu samo odbojkašice i odbojkaši posvojili Zadar, sve više ga ciljaju i mnogi drugi. Ne radi se tu samo o najvrhunskijim događajima, top sportovima, već i o sportovima koji nisu u žiži, pa i ponekim rekreativnim aktivnostima ili sportskim druženjima, a to cijelom gradu i sportskoj strukturi daje potvrdu da očito nešto dobro rade. Formula je, čini mi se, vrlo jednostavna, s ljudima koji imaju želje nešto odraditi u Zadru treba porazgovarati otvorena srca i preciznih uputa. Dakako, da bi to bio slučaj, valja vjerovati u sustav smještaja, prijevoza, dvorana ili stadiona, svega što sportski događaj može samo obogatiti. I shvatiti da zarada nije najvažnija tema takvih razgovora. Uz to, važno je sve te stavke ponuditi po prihvatljivim cijenama, ciljati ne toliko na jednostranu zaradu, već privući sportaše ili rekreativce da svakako dođu ponovo, a da dio troškova ostvare i u izvanpansionskoj ponudi. Ili navijači, dakako. Jasno, tijekom korone pričati o izvanpansionskim stvarima pomalo je bilo utopijski, no zadarski sportski i gradski djelatnici su si zadali plan po kojem to sve ipak hoda i sad možda napokon ulazi u fazu u kojoj će se plan pokazati dobrim. Ipak, netko će definitivno morati ispaštati zbog ovog proboja u dvoranu onih koji u dvoranu tijekom petoga dvoboja Zadra i Splita nisu bili ni pozvani…

I dok čekamo policijsko izvješće iz Zadra, opet se veselimo rezultatima Valenta i Martina Sinkovića, no ovoga vikenda iza nas i braće Lončarić, ali i sestara Jurković. Tri dvojca, tri medalje na Svjetskom kupu! Imao sam prilike dopisivati se s kolegicom iz Austrije koja je nakitila podužu nisku hvalospjeva na ove rezultate i spomenula neke dodatne. Pa sam shvatio koliko mi u Hrvatskoj rijetko razumijemo što takve stvari znače u svjetskim ili barem europskim sportskim okvirima, češće uzimamo zdravo za gotovo da nam Sinkovići donose zlata. A Europa, a svijet se raduju svakoj novoj medalji, svakom, pa makar i deseti ili pedeseti put ponovljenom uspjehu. I kolegica je skroz u pravu. Evo, konkretno Austrijanci, da u nekoliko dana naredaju te tri veslačke medalje, pa atletske uspjehe Sandre Perković, pa da su taman završili u vlastitoj zemlji organizacije europskih prvenstava u streljaštvu i karateu uz nekoliko osvojenih medalja na njima, da im iz dana u dan polako raste broj putnika na OI, najsvježije u kajaku i boksu, a da ne spominjemo da još uvijek imamo otvorene rezervacije za košarkašku reprezentaciju, gdje bi im bio kraj! I još da iza svojih nogometaša imaju svjetsko srebro, a uoči početka europskoga prvenstva? Da, Austrijanci bi se rado mijenjali, vjerujte. I još im je skroz nestvarno da je nama zlato Sinkovića ili 66 metara diskom Sandre Perković postalo kao kašnjenje tramvaja, uobičajena svakodnevnica, stvar koja se razumije sama po sebi.

Dakako, u danima kad svi mediji postaju opsjednuti nogometom, nekoliko dana uoči početka europskog prvenstva, teško je načinjati baš temu o usporedbi austrijskog i hrvatskog sporta ili puno jednostavnije, primjetiti npr. uspjeh ragbijašica ili Mikele Ristoski, posebno ako nismo baš interesno vezani uz pojedinca ili pojedini sport. I to je posljedica činjenice da se sport ne vidi, ne doživljava, ne prati, da ga jednostavno nema među navijačima, u javnosti. Povučen je, vjerojatno namjerno, s ciljem zarade, na zatvorene kabelske sustave, koji stoje novaca ako baš želite pratiti sport. Otvorene televizije sporta više baš i nemaju, postao je preskup. Čak i oni koji prate ženski ragbi, zadnjih godinu dana su i od toga bili odmaknuti, vijesti su dobijali preko posrednika, odnosno jako rijetko, a sami nisu uspjevali bivati na utakmicama. Sporta jednostavno nema među nama, što donekle objašnjava onu provalu na košarkašku utakmicu s početka ovoga teksta (ali ju ne opravdava). Pa ako već toliko toga ulažemo da nam se turisti vrate, da ostvarimo zaradu, da nam godina bude uspješna i da država može preživjeti do idućega ljeta, zašto nam je tako teško shvatiti da s puno manjim ulaganjem možemo i sport vratiti tamo gdje mu je bilo mjesto i gdje mu mjesto zapravo jest. Da bude praćen, gledan i slavljen.

Da bismo svi bili i sretniji, a ubuduće i zdraviji…

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Zastava
    31/05/21 Zastava

    Naomi Osaka je odlučila uvesti nove standarde u svjetski sport, standarde koji bi uključivali i...

    Saznajte više
  • Mozaik
    17/05/21 Mozaik

    Opet je iza nas jedan od onih vikenda kad imate problem sve sportske vijesti sortirati i odabrati je...

    Saznajte više