Prvi u 2017.
31/03/18

Prvi u 2017.

S jedne strane mi je malo žao što sam nekako ove pisanije navikao objavljivati ponedjeljkom,a s druge strane nema veze. Ionako hrvatski medijski prostor ne pati baš previše od ekskluziva ili posebnih objava, kad svi vrlo brzo ionako počnu prepisvati jedni od drugih, na žalost bez objave izvora. Radi se o čudnoj temi na koju sam naletio početkom godine, ali nisam o njoj mogao pisati jer iz nekih privatnih razloga ove godine još nisam pisao blog. Ovo je prvi u 2017. Index.hr je, naime, u nedjelju 15. siječnja raščlanio neke dijelove Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Središnjeg državnog ureda za sport. Radi se o rečenicama koje Uredu propisuju određene poslove civilne zaštite, informatičke zaštite klasificiranih dokumenata ili npr sigurnosne provjere djelatnika Ureda (u članku 5. Uredbe, pod ingerencijom Službe pravnih i općih poslova Ureda). No, kako je tamo već pokrenuta, neka ta tema sad kao takva ostane na spomenutom portalu. Meni je samo ostalo zaključiti, s ovim mojim saznanjima, da se u Vladi RH nešto gadno dogodilo i bitno promijenilo od prijedloga Uredbe koji sam ja vidio koncem studenog prošle godine i za kojega znam da su ga pisali iskusni sportski djelatnici i još iskusniji pravnici do konačnoga teksta objavljenoga u Narodnim novinama 118/16, a nakon odluke Vlade RH od 14. prosinca 2016. No, bez obzira kako se ovo nesuglasje riješilo, bitno je da se riješi brzo, da Janica Kostelić što prije krene sa suradnicima čistiti situaciju u kojoj primjerice na računu Vlade još od prosinca stoji 17 milijuna kuna namjenjenih hrvatskome sportu, a koje Država ne može poslati sportašima, jer - nema tko potpisati odobrenje??!! Zanimljivije mi je, a i svima nama sportskim novinarima uvijek ljepše, pisati izravno o sportu. Rukometaši su odlično otvorili SP, jer u konačnici će se uvijek gledati rezultati i broj bodova, odnosno konačni plasman. Vrlo brzo će se zaboraviti loš dojam utakmice protiv Saudijske Arabije ili prvo poluvrijeme protiv Mađarske. Uostalom, najbolje momčadi igraju taman toliko koliko im treba da pobjede, a da se previše ne umore. Uz to, jer to su ipak zaigrani mladići, da nam malo začine dojam, dečki su odigrali i prekrasan cepelin za završetak protiv Mađara. Kako ovo pišem prije utakmice s Bjelorusijom, a baš kao i vi taj “problem” smatram već riješenim, kao i Čile (pobjeda Hrvatske, dakako), idem korak dalje i vidim Hrvatsku u borbama za medalju. Dobri su, nabrijani, veseli, polako se navikavaju jedni na druge. To je u momčadima jako važno. Pojedinci čine razliku, naravno, ali momčadski duh i borba na terenu stvara ozračje potrebno za dobre igre i - pobjede. Znam, svjestan sam toga da upravo takvim promišljanjem činim pogrešku, jer nebrojeno puta su veliki, ali i manji treneri poput Babića, upozoravali na postepenost pripreme turnira i napredovanje utakmicu po utakmicu. Razmišljati o utakmici koja dolazi “poslije pobjeda nad Bjelorusijom i Čileom…” je pogrešno, ali u hrvatskom navijačkom, pa samim time sve više i u medijskom biću sve češće i vidljivije. I zato se ispravljam - tek nakon utakmice s Njemačkom smijem si dopustiti razmišljanje o daljnjem napredovanju hrvatske vrste. I ne samo ja. Ivica Kostelić za to vrijeme završava svoj sportski put. Veliki put. Ući u svijet skijanja s prvim početničkim treninzima odrađenima na Zagrebačkoj gori, biti u njemu kralj i doći do kraja karijere na ovakav način, skupivši poveliki broj pobjeda, staklenih globusa i svjetskih i olimpijskih medalja, to je jednostavno - veliko! Neizvjesnost dolazeće budućnosti i pritisak roditeljske obaveze u srazu sa zaigranošću i potpunim manjkom odgovornosti prilikom spuštanja niz snježne padine polako pobjeđuju i vode Ivicu Kostelića u vode u kojima nije bio, ali je o njima čitao. Izgleda da mu se baš i ne sviđaju, ali uskoro će tamo završiti. Sestra mu je dobro prošla pri takvom prelasku, no to ne znači nužno da će i on. Vidjet ćemo. Kao velikom, velikom sportašu treba mu dati punu podršku.

Podrška treba i drugoj heroini hrvatskoga sporta, Blanki Vlašić, koja zbog specifične zdravstvene situacije ni ove zime neće skakati na mitinzima, pa ni na europskome prvenstvu u dvorani, ali bi, ako noga bude ok, mogla otići u London na svjetsku smotru i - ponovo nas oduševiti. Prihvaćam kritiku koju čujem, da nitko ne garantira da će Blanka u Londonu uzeti medalju, baš kao što malo prije nisam olako pristao na “sigurnu” pobjedu rukometaša protiv Bjelorusije, ali Blanka je nešto drugo. Ne bi ona ni išla na prvenstvo da ne osjeća, da ne zna koliko može. Podsjetite se Rija. Ipak je to samo njezin osjećaj, njezine pripreme, samo njezini treneri, njezin proces. Vjerujem zato da, ako ode u London, da može i opet do medalje.

A u sportu, uostalom, nikad ništa nije unaprijed zapisano niti 100% podložno prognozama.

Moglo bi vas zanimati...

  • Vjeko
    31/03/18 Vjeko

    Godinama već pratim što se događa u Vaterpolskom klubu Jug iz Dubrovnika. Odradio sam pregr&s...

    Saznajte više
  • Teorija
    31/03/18 Teorija

    Sandra Perković otvorila je sezonu sa 68.44 u Splitu, na zimskom bacačkom prvenstvu Hrvatske. To...

    Saznajte više