Psihijatrija
01/10/18

Psihijatrija

Iskreno, hto sam prvi blog nakon ljeta, a na početku naše jesenske sheme početi sa sjajnim sportskim hrvatskim ljetom. Nogomet, atletika, veslanje, gimnastika, streljaštvo, jedrenje, vaterpolo, a i mnogi drugi baš su nam pokazali kako se u Hrvatskoj „loše upravlja u sportu“, kako „nema novaca“ i sve ostale nonsense koje sportski i životni jalnuši uopće mogu izmisliti. A da mogu izmišljati, svaka im čast. Jedan je saborski zastupnik otišao čak tako daleko da je optužio predsjednika HOO-a i traži njegovu ostavku zbog navodnih seksualnih sklonosti jednoga od predsjednika u jednom od 80-ak hrvatskih sportskih saveza!?
No, moram početi s vatrogascima, ali ne onima koji se tamo oko Metkovića i na Pelješcu bore s vatrenom stihijom, nego s vatrogasima na Poljudu. Ako se sad uprava Hajduka ne odrekne idiota na tribinama, ako ih oni koji sebe ne smatraju idiotima ne drukaju i ne odreknu ih se, onda znam da onaj kukasti križ na travi ni najmanje nije bio slučajan pojedinačni ispad, onda znam da je cijeli Split bespovratno izgubljen. Baciti bombu, raznijeti vatrogascu ruku, a onda se mirno išetati sa stadiona znak je da smo svi skroz bolesni. Da i mi, jer nismo na vrijeme prepoznali simptome i nismo ih na vrijeme spriječili. Jesam, već godinama to zapravo radim – kroz svoje tekstove potenciram teško psihijatrijsko stanje na tribinama Poljuda, no i dalje ne znači da se ne osjećam barem djelomično kriv za sve što se tamo događa. Jesam li, naime, poduzeo baš sve...?
U Opatiji prva dva dana listopada traje međunarodna konferencija o uporabi pirotehnike na stadionima, pa je poljudski primjer „idealan“ za početak takve konferencije. Mnogi stranci koji su u Opatiju doputovali već su u avionu počeli trljati ruke i prepravljati svoje Power Point verzije predavanja, jedva čekajući što će sve usred Hrvatske ispričati o – hrvatskim maloumnicima koji vatrogasce dižu u zrak! Još koliko lani se ista ta Torcida hvalila kako oni pomažu vatrogascima, a da bi ih sad smatrali – neprijateljima?
Vraćam se konferenciji u Opatiji. Zatvorena je za javnost, osim prvih 2 sata ponedjeljka, no jasno je što će dominirati cijelom konferencijom. Bojim se da FIFA i UEFA neće još dugo čekati prije nego izbace Hrvatsku iz svih nastupa izvan granica Glupe naše. Doduše, valja malo razmišljati i na njihov način, pa shvatiti da im je Hrvatski nogometni savez, zajedno s klubovima zapravo već dugi niz godina  idealan izvor financija. Gotovo svakoga tjedna put blagajni u Švicarskoj netko nešto plati samo zato jer su na tribinama dokazani kreteni. Pa neka tako onda i bude. Plaćajte, nogometni klubovi, plaćajte. Jer koliko god sociolozi poljudske traume pokušavali dokazati kako je svaki poljudski ispad odraz bune i revolta prema HNS-u i/ili Zdravku Mamiću, zanima me što će isti ti sociolozi napisati sada, kad je bomba bačena na domaćeg vatrogasca, kad je hrvatski nogomet drugi na svijetu, a Zdravko Mamić nije čak ni u Hrvatskoj, niti smije biti? Što?
I nije Poljud usamljen slučaj. Jest najekstremniji, no i drugdje se gleda kroz prste onima koji uništavaju tuđe živote svojom bahatošću i prepotencijom, pa se Hrvatska pretvara, polako, u zemlju bez budućnosti. Ne mislim pri tom samo na sportsku budućnost. Sportaše koji nas jedan dan razveseljavaju, drugi dan šaljemo na sud, ili im nakon zlatnih, srebrnih i inih medalja obećavamo brda i doline, a damo im frišku figu i ostavljamo ih na ulici? Da, mislim na politiku i političare, mislim na onu Hrvatsku kojoj je važnije koliko će sekundi biti u središnjem dnevniku nego koliko sekundi je iza sebe ostavio protivnike dvojac bez kormilara, odnosno koliko je truda i znoja trebalo proliti da se te sekunde ostvare. I koliko je, malo zapravo, novaca za to potrebno u odnosu na neke druge stvari.
Zapravo sam, čak i ne htijući, došao do teme za koju sam mislio da će mi biti dominantna u ovom tekstu – hrvatski sport u ljeto 2018. Htio sam biti jako optimističan, no ovi su me poljudski događaji baš izbacili iz tog optimizma. Jer, baš uspjesi koje smo gledali preko ljeta, a naročito oni u kojima su naši mladi dominirali, možda me razoružaju i razbiju tugu koja mi se javila razmišljajući o zapravo o vatrogascu, a ne o uspješnom hrvatskom sportskom ljetu. Možda danas jednostavno ne vidim to neko svijetlo na dnu mračnog i dugog tunela.
Možda.

Jura Ozmec

Moglo bi vas zanimati...