Razmažene zvijezde
06/05/19

Razmažene zvijezde

Kako li je samo veliki Franz Beckenbauer poentirao neki dan, kad je izjavio da se divi Niki Kovaču jer radi s tolikim razmaženim zvijezdama! U pravu je. Sportaši su, neki, vrlo razmaženi, sve im je na pladnju, tetoši ih se sve dok nekom predsjedniku, treneru ili vlasniku kluba trebaju. Nakon toga su, preko noći, prepušteni sami sebi. E, sad, ako ste bivši nogometaš Bayerna, onda ostati sam prepušten sebi vjerojatno i nije najgora stvar na svijetu, posebno ako imate otvoreni račun u nekakvoj Bundes banci i do tada već kupljenu kuću s bazenom. No, ako ste sportaš u Hrvatskoj…stvari su, ipak, stubokom drugačije.

Može li se razmaženim sportašima stati na kraj, smije li se to uopće pokušavati? Prvi koji će biti protiv toga, na samom početku sportske karijere, opet naglašavam - ne svi, su roditelji. Čim “mali” pokaže neku dozu lucidnosti više nego njegovi vršnjaci (ili njezini, da me ne prozovu borci za ravnopravnost spolova), odmah i tata i mama i sve tetke i ujak, oba djeda i bratić od starog, svi odmah upregnu sva poznanstva ne bi li malom (ili maloj) osigurali sve što se takvom nikad viđenom talentu treba osigurati. Uključujući i 3 para novih tenisica na kredit preko kartice s kojom u zadnjih 12 mjeseci nisu bili u plusu. Iduća stuba razmazivanja tiče se trenera i klubova. Najčešće klince u svim sportovima i svim klubovima po Lijepoj našoj dobiju treneri koji nemaju baš puno iskustva, taman su izašli s faksa, ili ga još završavaju, a predsjednik kluba im je dao zadatak da od tog malog (ili male) stvore dogodine svjetskoga prvaka. Jer, tako će i klub od općine dobiti veću lovu, možda se i sponzori iz lokalne birtije zalijepe napokon za klub, a svakako će i HOO neku lovu kapnuti. U momčadskim sportovima želje su možda samo malo drugačije, no u osnovi znate na što mislim. Dakako, u takvom okružju tog mladog i neiskusnog trenera s jedne strane stišće njegova vlastita ambicija da svim tim dalićima, bralićima ili kostelićima pokaže koliko je velik, s druge strane stišće ga klub i želja vodećih ljudi da napokon skoče malo više u lokalnoj ili čak i nacionalnoj zajednici, ali najviše ga stišću oni roditelji s početka, koji jednostavno “znaju” da je mali (ili mala) prirodno nadaren i da sav novac i svi treneri i cijeli klub moraju zapravo raditi za njih. Treneri, posebno mladi i neiskusni teško će se izvući iz takve situacije, a oni stariji treneri sve gledaju s neskrivenim zadovoljstvom, jer “kaj će meni nekakvog klinca tu dovoditi kao konkurenciju…”.

U cijeloj toj gunguli onaj “mali” (ili, dakako, mala) to sve fino i pametno koristi, jer djeca i bez takvih odraslih idiota oko sebe uvijek guraju do krajnjih granica izdržljivosti starijih, koji bi se trebali brinuti o njihovom odgoju. A udovoljavanje baš svakoj želji mladog budućeg recimo Nadala, dok još ima 11 godina vodi neizostavno prema – razmaženom derištu. Od tisuću takvih, recimo da njih 3 ili maksimalno 4 prođu fazu puberteta i završe ozbiljno u sportu, negdje pri vrhu ili tek neznatno niže. Ostalih 996 ostanu razmaženi propali slučajevi, otisak uzaludnih troškova na kreditnim karticama, okus gorčine na ustima rodbine, grč pojedinih trenera pri spomenu njihova imena. Sustav za njih ne postoji, nestaju iz sporta, pa po nekakvom lošem scenariju završavaju negdje između Sile i Tamne strane, ili se ipak prebace na Tamnu stranu. I još jednom kažem – ne svi!

Nije baš neka tajna da je sport, sportski događaj, utakmica ili meč, zapravo život u kratkom periodu. Kako nas nauče pripremiti se za njega, kako nas nauče boraviti u njemu, kako nas nauče izaći iz njega makar i kao pobjednik, takav će nam pravi život, najvjerojatnije i biti. I zato, ne bismo li doista trebali početi učiti svoju mladunčad da ni u sportu ni u životu nema “lako ćemo” ili “netko drugi će…”? Ne bismo li sami trebali mladoj generaciji poklonika fejsbukova i sličnih mreža objasniti da je život izvan mobitela doista grub i ponekad okrutan? Neka mi oproste školovani pedagozi i mnogi učitelji po školama što ulazim ovako naglavačke u njihovu domenu, no nije li baš sport, makar i rekreativan, najbolji način za takav pristup, svakodnevan, uporan i dostojan klinaca, ali i njihovih roditelja? Nas?

Nismo li napokon došli u fazu da sve resetiramo i sportu vratimo ljudski oblik?

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...