Šlamperaj
31/03/18

Šlamperaj

Dakako, i ponovo su vrlo rijetke vijesti o Krosu Sportskih novosti. Nisu zanimljive, vjerojatno? Koga zanima da je nekoliko tisuća klinaca svih uzrasta trčalo? Dakle, ne palilo cigarete u kafiću, cuclalo pivu ili špricom tražilo venu, nego trčalo! Nema veze je li im neki nadobudni učitelj zaprijetio da moraju doći i otrčati, nije važno jesu li došli prvi ili zadnji, važno je da su trčali.Moj prijatelj Markan neki mi dan priča, sav ushićen, kako je krenuo u školu trčanja. On, dakako, tu školu plaća, pristojne novce. I presretan je što ih učitelj ne tjera da samo trče. Malo hodaju, pa malo potrče, pa slušaju kakve tenisice moraju imati, koje majice su najbolje, što piti...

Dakle, osjećate neku nelogičnost u svemu? S jedne strane škole širom Hrvatske skupljaju klince, neke i silom, ucjenom da neće dobiti ocjene ako ne dođu trčati na kros na Bundeku, a s druge strane generacija majki i očeva (pa i ponekih djedova) plaćaju kako bi ih netko naučio trčati u poznim godinama. Koja prokleta šlampavost sustava! Kako drukčije objasniti taj fenomen da smo voljni platiti za nešto što nam se godinama, dok smo bili mlađi nudilo badava? Mnogi, da su to tada prepoznali, ne bi se izlagali financijskom trošku, a ni ponekom podsmjehu dok pokušavaju shvatiti kako se pravilno trči. A u godinama puno prije kraja prošloga stoljeća trčanje je bilo, ako ne zanimacija svima, a ono barem normalno. I općenito, bavljenje sportom. Stvarno nas mobiteli, kompjuteri i slične naprave bacaju u tjelesno mrtvilo iz kojega se, užasnuti, budimo tek kad nam klinci krenu na faks? A istim tim klincima samo rijetki daju priliku da se ikako gibaju, da trče, plešu, hodaju po fitnes centrima. Barem nešto. Dobro je da i takvi postoje, da nam kompjuteri nisu popili zrnca zdravoga razuma i želju da nasljednike učinimo tjelesno jačima i spretnijima. Mislim si, što bi bilo da tata i mama Sinković nisu poodavno poslali sinove na veslački trening? Bismo li zadnjih 4 godine bili tako ponosni na njih? Ili prije njih tata i mama Skelin, ma da ne budem tako ograničen, mnogi tate i mame, ubrojivši Vlašiće i Kosteliće, do roditelja najzadnjega klinca koji je protrčao ciljem na Bundeku, završivši nedjeljni kros. Mi u medijima, priznajem, uopće nismo korektni prema velikom broju tih klinaca. Zaboravljamo da su, eto primjerice braća Sinković, prošli kilometre veslanja u različitim čamcima, sate veslaone, milijune dizanja različitih utega, da su nekoliko puta već optrčali zemlju po broju kilometara u nogama, da su na skijama i biciklima u samo ovih zadnjih 10 godina prošli koliko mnogi od nas autom ne naprave cijeli život. I što? Na kraju se sve svodi na utrku od cca 6 minuta u kojoj, ako nisu prvi, odu na marginu novinske stranice ili čak ispadnu iz TV vijesti, a ako su prvi, onda traju 2 dana kao „hrvatski junaci“ uz divljenje nacije. Ili Filip Ude. U gimnastici je ponovo na olimpijskim igrama! U gimnastici! Ne usudim se ni pomisliti koliko je puta samo pao s pojedine sprave ne bi li ostvario sigurnost potrebnu da se na toj spravi uopće usudi natjecati, napredovati, učiti, usavršavati i na kraju osigurati OI, a na OI uzeti medalju. No, njemu olimpijska medalja, osim golemog očekivanja da će na svakom idućem natjecanju sad uzimati medalje, nije osigurala ni novac ni sigurnost života do penzije. I to svi mi zaboravljamo, posebno oni koji bi se o sportu u globalu trebali brinuti. Dakle, država. Ni Ude, ni Sinkovići, ni mnogi drugi (tisuće njih) ne znaju što će kad više ne budu aktivni sportaši.

Samo podsjećam da još uvijek nije imenovan pomoćnik ministra za sport, još uvijek nije definirano kako će sport ove godine preživjeti, da ne pričam kako će hrvatski sportaši uopće ići na OI u Rio de Janeiro. Iz ministarstava raznih – tišina. Toliko jaka tišina da sad već bole uši. U HOO-u savezima duguju velike novce, pa i plaće, savezi se više ne usude zaduživati jer ne znaju tko će platiti te dugove, a sportaši moraju na natjecanja, mnogi od njih i na završne pripreme za Rio!?

Za to vrijeme resorni ministar razgledava davno izdubljenu rupu i temelje neke nikad izgrađene školske dvorane. To je, dakako, iznimno važno, kako bi se mladi ljudi barem naučili kako izgledaju sprave na kojima Filip Ude osvaja svjetska priznanja. Ipak, koliko god ta dvorana bila važna (no za godinu, dvije, ne prije), upravo sad su oko nas uspješni hrvatski sportaši, koji se pitaju hoće li sutra imati barem za sendvič, a kamoli za posebnu prehranu koja im treba ili za avionsku kartu do Rija.

A od nekih od njih ministar očekuje da se s njim slikaju kad se vrate, s medaljom oko vrata? Aha.

Moglo bi vas zanimati...

  • Zamagljivanje
    31/03/18 Zamagljivanje

    Studentica novinarstva, koja piše završni rad na VERN-u, javila mi se i poslala neka a...

    Saznajte više
  • Izbacivanje
    31/03/18 Izbacivanje

    Da odmah pojasnim - SPTV je nenaplatna, besplatna televizija, zemaljska, dakle vidimo se u dometu bi...

    Saznajte više