Srebro!
16/07/18

Srebro!

Odlično! Srebrni smo na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Dodatak slavlju je i titula najboljeg igrača prvenstva Luki Modriću. Zemlja je u deliriju. Nama Hrvatima stvarno trebaju ovakvi uspjesi, ovakve predstave. Nakon dugo vremena smo svi disali kao jedno, ali samo do posljednjeg sučeva zvižduka. Ono što smo zamjerali Englezima kad su se počeli opravdavati nakon poraza s nama, počeli smo nakon finalne utakmice lagano raditi i pisati – mi, Hrvati. Pa imali smo više lopte u nogama, pa nije bio prekršaj, pa nije baš trebao suditi penal, pa.... Počeli su pojedinci kukati. Zaboravljaju što je cilj nogometne igre? Zabiti barem pogodak više od protivnika, zar ne? Francuzi su to napravili, dakle oni su bolji. Ne postoji sportski događaj u kojemu bolji nije pobijedio. Bolji uvijek pobijedi. Bilo to nama drago ili ne. Tako je i u životu. Umjesto da se vesele zbog srebra, kao što je to do ranih jutarnjih sati radila većina Hrvatske, dežurni su nam idioti opet krenuli dokazivati kako smo mi, Hrvati, „ubermenši“, nadljudi, koji uvijek i svugdje moraju biti samo zlatni, a ako nismo zlatni, prvi, pobjednici, da postoji zavjera protiv nas, Hrvata. Ma, neću se ni baviti dalje tim i takvim egzemplarima.

Što sad? Dakako, Modrić i ekipa će se negdje izblendati, nestati iz javnog života, dohvatiti svoje obitelji i najbliže i nestati barem na nekoliko dana. Odmoriti se. Ne da su zaslužili, nego svakako jesu. Hvala im, iskreno. Ogromnu su stvar napravili za Hrvatsku, za naš turizam, za našu politiku, možda čak i za gospodarstvo.

A za sport? Što će se i što se uopće može promijeniti u hrvatskom sportu nakon ovakvog ogromnog uspjeha? Premijer se već pred kamerama pohvalio da će država svakom igraču isplatiti 10 tisuća eura. Daliću malo manje. Tako, uostalom, piše u odlukama te iste Vlade neko dulje vrijeme. Toliko će isplatiti svakom sportašu koji ovako visoko dođe. Nadam se uskoro i vaterpolistima, koji baš dan poslije Moskve počinju svoj europski put u Barceloni. No, kako ćemo dalje? Janica Kostelić se nakon cijelomjesečne šutnje i nejavljanja oko nogometa oglasila na dan finala i poručila kako ona zna kako je biti u takvoj situaciji. I njezin brat Ivica, također. Davor Šuker, koji bi cijeli svoj prošli, a vjerojatno i započeti mandat volio da država plaća razvoj nogometa, a da novčeki koje HNS ima ostanu samo HNS-u, ipak se pokazao velik i nije se gurao pred mikrofone, znajući tko je u Rusiji u glavnoj ulozi. Svi kao da čekaju što će, u konačnici, reći Premijer. On je, podsjećam, na sjednici Vlade izjavio, odjeven u dres reprezentacije, da bi trebalo razmisliti o izgradnji nacionalnog stadiona. Oporba, koja se zato i zove oporba, odmah je skočila na zadnje noge i pokušali su odmah izgradnju takvog stadiona oteti poreznoj upravi i uvaliti Šukeru. A da se pita „narod“, koji je slavio srebro do kasno u noć i koji će napuniti Trg prilikom dočeka, pa radije bi oni odvajali nacionalni porez za nacionalni nogometni stadion nego davali npr. za Agenciju za uglljikovodike. No, to je je suvišna rasprava, slažete se...

Ima nešto što zapravo pokazuje kako o sportu razmišljamo. Na jedan od najvećih dana hrvatskoga sporta svih vremena napustio nas je jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena. Ne, to se nikako nije slučajno dogodilo istoga dana. Umro je Šurba. Čovjek o kojemu je suvišno uopće reći da je jedan od najvećih hrvatskih sportaša, kad je jedan od najvećih svjetskih sportaša. No, u Hrvatskoj nije mogao, pod stare dane, od države ili grada dobijati novčanu potporu kakvu dobijaju sportaši koji su zadužili Hrvatsku. Neki su se, svaka im čast, odrekli te potpore, pokazali su da su veliki i nakon karijere, a neki su bili čak i pomoćnici ministra, a svejedno su grabili za tom skromnom pomoći. Šurba ju nije mogao dobiti jer je svoje medalje sa Zagrebom u srcu i na usnama osvajao u doba kad njegov sport nije bio na popisu olimpijskih. I nitko se nije sjetio reći – ljudi, pa to je Šurba, ili – ljudi, pa to je Dragaš i još 5 ili 6 takvih velikana i uredbom i njih staviti na popis onih koji dobijaju pomoć. Ne zato da im se udijeli, nego zato da im se pokaže da su zadužili hrvatski sport, jako! Nitko ih nije pogurao, jer o sportu i o nogometnom srebru razmišljamo samo jučer, danas i možda sutra. I o svim ostalim zlatima i srebrima i broncama i velikim uspjesima. I onda na sport zaboravimo, ne priznajemo mu da ima barem iste, ako ne i veće potrebe od kulture, od politike, pa i od te ranije spomenute agencije.

Barem iste.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Napokon
    31/03/18 Napokon

    Premijer je bio na nekom sportskom događaju! Točnije, na hokeju. Taman se ta senzacija poklopila sa...

    Saznajte više
  • Oly
    31/03/18 Oly

    Ne znam za vas, ali mi se smrkne pred očima kad čujem primitivce po tribinama kako zvižde tuđoj himn...

    Saznajte više