Strategija, što je to?

23/05/22

Strategija, što je to?

SAŽETAK

Iskreno, tko od vas koji ovo čitate znate da se igra završnica muškog košarkaškog prvenstva Hrvatske? A znate li u kojoj su fazi?

Iskreno, tko od vas koji ovo čitate znate da se igra završnica muškog košarkaškog prvenstva Hrvatske? A znate li u kojoj su fazi? Dakako, pojedinci među čitateljima ovoga bloga apsolutno sve znaju o svakoj utakmici koja se igra ili se još mora odigrati, pa na tome čestitam. Ostatak? Sumnjam. Na žalost, više se prate rezultati udaljenog NBA natjecanja, nego domaćeg prvenstva. Pa i mi, novinari, koliko god nam to išlo u minus, češće objavljujemo učinke Dončića i do nedavno Bogdanovića, radije nego PH . A prošli tjedan, 20. svibnja, se navršilo 30 godina od prve službene utakmice hrvatske košarkaške reprezentacije. Podsjetio nas je na to kolega Tvrtko Puljić u Sportskim novostima. Igralo se u Slovenskim Konjicama, Hrvatska je pobijedila Sloveniju 93:74. Igrali su legendarni igrači s obje strane; Dražen, Peras, Tabak, Kukoč, Dino, a za Slovence Brodnik, Hauptman, Vilfan… Podsjetnik na te dane budi u nama, barem u meni, neki ponos, jer se odmah sjetim kako sam se par mjeseci nakon toga povijesnoga sraza u Sloveniji prošvercao na finale olimpijskoga turnira u Barceloni, gledati iste te naše dečke kako igraju protiv jedinog pravog američkog Dream tima! A danas, apage satanas,  po Googleu tražimo u kojoj su fazi Cibona i Gorica, Split i Zadar. I tko, uopće, igra za koji klub u završnici PH. Hm….

Usput, to mi je već drugi put u vrlo kratkom roku da na ovome mjestu spominjem stvari iz povijesti ili one koje nas podsjećaju na nekadašnje hrvatske sportske uspjehe. Čak sam i jednu emisiju „O sportu sportski“ snimio o – povijesti sporta u Hrvata… Pa zar nemamo današnjih vedeta  ili nas je baš tako jako stisla sjeta i uporni smo u uspoređivanju „kako je nekad bilo“? Starimo? Ili, vjerojatnije, vrlo brzo zaboravljamo vrlo svježe europske, svjetske i olimpijske uspjehe pojedinaca u atletici, veslanju, tekvondou, karateu, džudu… Kao da nas iz sportske letargije uzdižu samo uspjesi ekipa? Kojih, jasno, baš i nema previše u zadnje vrijeme, osim nogometnog srebra sad već prije 4 godine. Iz Tokija, s olimpijskih igara, Hrvatska se vratila s osam medalja, iz Rija 5 godina prije s njih 10. Tko može ovako, iz glave, nabrojati o kojim se medaljama radi? Teško, jel'da? Sve su, osim jedne, u pojedinačnim natjecanjima, veslanju, atletici, tekvondou, jedrenju, streljaštvu… Ona jedina ekipna je u – vaterpolu, ali u Riju, Tokio nije bio sretan za naše vodene momke. Mijenja li se to slika sportske Hrvatske ili ju mijenjamo sami? Ima li Hrvatska uopće volje, želje i najvažnije – novaca za kvalitetan ekipni sport? A i kad pišem „ekipni sport“ treba odrediti o čemu se doista radi. Riječ je, tradicionalno, o nogometu, rukometu, košarci, vaterpolu, odbojci, a puno manje o recimo ragbiju, hokeju na travi, hokeju na ledu ili nekim sličnim ekipnim sportovima, kojih u Lijepoj našoj, dakako, ima ali…. Ima i nešto novijih sportova po datumu nastanka, poput košarke 3 na 3 ili odbojke na pijesku. Puno toga u Hrvatskoj ima, jedino izgleda razumijevanja i strategije nema?

Strategija. Dobro je spomenuti taj pojam. Ima li Hrvatska strategiju u sportu, znamo li što nas čeka za 3, 5 ili 10 godina? Kako se za to moramo pripremiti? Znaju li oni koji odlučuju da nam je u zadnje četiri godine iz sporta otišlo 30 tisuća djece, a da nam je demografija zacrnila budućnost, jer nove djece jednostavno nema? Nismo valjda došli do toga da nam sport i sportske vijesti čine divljaci koji zaustavljaju promet na autoputu, već godinama, a država ih uredno ne kažnjava? Umjesto da ih potjeraju da izgrade koji kilometar ceste tamo oko Pelješkog mosta, pa da vide što to znači raditi i biti odgovoran?

JURA OZMEC