Tokio - da ili ne?
21/03/20

Tokio - da ili ne?

Najteže je sportašima. Pri tome, jasno, ne mislim na općenitu situaciju, nego isključivo na situaciju s olimpijskim igrama. Hoće li Tokija biti i kad će biti, ako će Igara biti? 

Čitam bezbrojne pametne glave kako pritišću Bacha da odmah obustavi Igre. Pri tome, začudo, nisam pročitao ama baš niti jednu primjedbu na termin održavanja Paraolimpijskih igara. Oni mogu? A olimpijci ne mogu? Zašto? Čemu tolike povike na olimpijce, a ne vidjeh niti jednu na paraolimpijce? Uz to, postaje mi zanimljivo tempiranje različitih obavijesti. Kao da se vodi rat protiv MOO-a? 

Olimpijski je pokret jedan od najjačih i najstabilnijih u svijetu. I financijski. Biti na čelu takvoga pokreta privilegija je kakve gotovo u svijetu nema. Neka mi katolici ne zamjere na usporedbi, ali samo Papa ima sličnu poziciju. Pa trebaju li onda čuditi stalni napadi na Bacha? Na olimpijski pokret? Na središte moći? Na milijarde dolara? Ne, borba za vlast je vječna. Nametnuti tom i takvom pokretu izvana, s novinskih stupaca ili televizijskih ekrana
bilo kakvo „morate“ gotovo je nemoguće. Čak i da Thomas Bach već sad zna da Igara u Tokiju neće biti, on to neće sad i kazati. Time bi priznao da olimpizmom i olimpijskim igrama ne vlada olimpijski pokret, da mu nije on na čelu. To definitivno ne bi bilo dobro ni za Bacha, ali niti za organizaciju. Olimpijski pokret izvojevao je u svojoj burnoj prošlosti brojne teške bitke, protiv terorista, protiv bojkota, protiv zemalja koje podržavaju sustavni doping, protiv neravnopravnosti spolova, protiv potpuno nespremnih organizatora i protiv mnogih drugih nedaća i sasvim je jasno da želi izvojevati bitku i protiv ovoga zla. Sam. Bez pomoći ili pritiska medija, uplašenih građana ili nervoznih sportaša. I želi pobjedu. A definitivno želi pobijediti u borbi protiv onih koji žele smijeniti sadašnju ekipu i zasjesti na vrh pokreta koristeći i ovakvu situaciju, jer u ratu i ljubavi ne biraju se sredstva. U takvom svjetlu bilo bi potpuno suludo očekivati da će Bach sad, u ovome trenutku „kapitulirati“ i objaviti gašenje Igara. 

Ima još, naravno. Tiče se čisto marketinga i PR-a. Recimo da je Thomas Bach odlučio da Igara neće biti prošli tjedan, kad su svjetski mediji napravili desant na sve sportske institucije, uključujući i MOO; da on objavi tu vijest istodobno kad je i UEFA otkazala kontinentalno prvenstvo ili FIFA promijenila kalendar? Teško. Time bi se utopio u masi sličnih vijesti. Tada ne bi olimpizam bio prvi, glavni, jedini, najvažniji, dominantan, pa makar i u objavi loših vijesti. A takva slika odgovara i sponzorima, sasvim sigurno. Jer, marketing danas nije samo i isključivo novac ili konačna zarada, danas je to i moć, pozicija, stav, pravovremenost. Da Igara i nema i da to sad Bach već i zna, održavanje datuma Igara u Tokiju na glavnim stranicama ili ekranima svih svjetskih medija održavanje je i sponzora na istim tim stranicama, na istim tim ekranima. Održavanje datuma početka Olimpijskih igara u Tokiju održavanje je moći MOO-a.

Idemo dalje. Ponešto se, naime, pita i domaćine, koji bi otkazom Igara gadno financijski nastradali. Jeste li ikad bili u Tokiju? Jeste li probali ikojeg stanovnika tog megapolisa upitati za smjer, jer niste sigurni trebate li ići lijevo ili ravno tražeći lokalno kabuki kazalište? Taj njihov strah od nepoznavanja jezika, od nesnalaženja, od stranca, od neznanja gdje je to što tražite je iracionalno golem. Imam osjećaj da će se prosječni Japanac srednjih godina radije ubiti nego vam priznati da ne zna, da ne može ili da vas jednostavno ne razumije. A takvi Japanci odlučuju i o Igrama. Baš takvi. Za njih ne postoji termin „odgoda“ ili još gore „otkaz“, ne postoji „ne znam“, posebno ne u situaciji kad se stvari oko pandemije doista ne znaju. Oni su tako odgajani tisućama godina. I ne zaboravite, Japanci su takvim svojim razmišljanjem izgradili carstvo, obnovili zemlju nakon dvije atomske bombe, nakon serija rušilačkih potresa, nakon havarije atomske centrale, pa čisto sumnjam da za olimpijske igre imaju išta drugačiji pristup. Japanci sigurno neće prvi reći da Igara nema, pa je i to vjetar u leđa Bachovom pristupu. Jedino ako Car kaže da nema. Onda je gotovo. Pa i to hoće li ih biti ili ne. Tko od vas, od nas, od najvećih svjetskih stručnjaka sa sigurnošću zna do kada će ovaj užas trajati? Nitko. Dakle, teoretski (ponavljam: teoretski) korona nas može napustiti do kraja travnja. A vi ste otkazali Igre koje su u srpnju? Dakle, radi se o čisto matematičkom pristupu. Postoji datum, Bach ga je svjestan, Japanci su ga svjesni, kad se Igre ako ne bude poboljšanja moraju otkazati. Ne znam i neću niti nagađati koji je to datum, ali nije vezan niti za ožujak niti za travanj. U to sam dosta siguran. 

Naravno, nisam pao s Marsa i znam da gotovo polovica sportaša nije odradila kvalifikacije ili ih nije odradila do kraja, znam da su termini i netreniranost u doba korone glavni protivnici bilo kakvih kvalifikacija ili bilo kakvoga sporta, u konačnici i protivnici regularnih Igara, ali ovdje ionako pišem o opcijama, nemam nakanu s bilo kime se svaditi ili ulaziti u nečije ingerencije. No, stvari se događaju, htjeli mi to ili ne, nisu uvijek idealne, nisu uvijek najbolje, ne idu nam uvijek u prilog. Dakle i sportaši i mi svi moramo toga biti svjesni. Shit happens. Dakako da je sportašu svaki dan netreniranja identičan kao i tvornici svaki dan neproizvodnje – rezultati opadaju, mišićna masa nestaje, izdržljivost kopni, a podizanje forme nakon 2 ili 3 tjedna postaje kao da krećeš ispočetka. Ali!!!! Baš kroz tu prizmu gledano, sportašima sad, više nego ikad, treba neki cilj, neki smjer s kojega ne smiju odstupati. Plasirali se već ili još imaju kvalifikacije, sportašima trebaju Igre, koje nisu otkazane, koje imaju svoj datum. Gledam i slušam što nam sportaši svakodnevno šalju na SPTV i vidim da su svjesni situacije, ali znam da će doći period kad će početi sumnjati. Dobar je i svakom sportašu potreban san o Igrama, o nastupu na Igrama, o mogućoj medalji na Igrama, o vrhunskom sportskom osjećaju. A kad imate svjetionik, pa ma kakav mrak ili magla oko njega bila, kad imate nit vodilju, ipak znate što vam je cilj. Sportašima taj cilj treba, bez njega su prepušteni stihiji, a stihija, panika i nekontrola ničemu ne vode. Realno, takav osjećaj odanosti cilju će sportaši olimpijskih sportova prenijeti i na one neolimpijske. Da sad Bach kaže da Igara nema, sportaši, svi svjetski sportaši, bi ostali bez cilja, bez volje, bez mogućnosti i želje da i u ovakvim uvjetima ipak treniraju, nečim se bave, da se čuvaju i da čuvaju svoje obitelji, da imaju cilj. A cilj su Olimpijske igre u Tokiju, 24. srpnja 2020. Bach to jako dobro zna, jer je i sam bio sportaš.

I baš zato Bach sigurno neće tako skoro kazati da Igara nema. A možda neće ni morati.

I baš zato najteže je sportašima.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Statistika
    31/03/18 Statistika

    Prošla su slavlja, pozabavili smo se i s proglašenjima najboljih u prošloj godi...

    Saznajte više
  • MAĐARI
    26/03/19 Mađari

    Nisam pretjerano lud za Mađarima i Mađarskom, osim za dijelom mađarske kuhinje, no prošli su...

    Saznajte više