Viva Jugoplastika
28/10/19

Viva Jugoplastika

Nama u Hrvatskoj uopće ne fali sportskih slavlja. Ako nema nešto novo, podsjetimo se na nešto 30 godina staro. Ne znam koliko je moguće klincu rođenom u ovom stoljeću uopće objasniti što je značila Jugosplastika i europska zlata moćne ekipe Bože Maljkovića, ali - značilo je! Uspoređivati nekadašnje sportaše i sportske uspjehe s današnjima, znam, nije poželjno niti moguće, ali nekako mi je drago da su se u Splitu organizirali i ne samo okupili u slavlju, nego je Mario Garber i knjigu napisao. Uopće ne sumnjam dobru knjigu, trudit ću se nabaviti ju.

I kad smo već kod knjige….već čujem one iste klince iz 21. stoljeća kojima knjiga i nije neka značajna vijest ili dobrobit, koji bi to sve više voljeli vidjeti na internetu u skraćenom obliku. A sport ne smijete i ne možete doživljavati u skraćenom obliku, kao ni povijest, uostalom. Evo, kad sam već počeo sa Splitom, istoga dana kad je Jugosplastika slavila, u Splitu je pokazan i film o Ivanu Gudelju. Vidio sam ga, doduše još u montaži, ali upravo poruka koju film Tomislava Žaje šalje je poruka o važnosti sporta u životu. Ne foliram, mislim da je to važno, da upravo te poruke, da podjećanje na baku koja po povratku u Split ljubi ruke košarkašima Jugosplastike, na Ivana Gudelja koji je danas bio na vrhu, a sutra se suočio s prekidom karijere, na sve lijepe (ali i ne tako lijepe) trenutke, da sva ta vibra oko sporta ima smisla i potrebno ju je održavati. I zato da neki nauče, ali i zato da se neki podsjetimo i zadovoljni krenemo dalje.

Druga je stvar kako mi to danas radimo. Danas, recimo, nema više svakoga tjedna u istom terminu košarke na televiziji koju svaki stanovnik Hrvatske može vidjeti bez dodatne naplate. Ima povremeno. Gotovo sve je otišlo na kabel. I košarka i nogomet i vaterpolo, odbojka….a svi znamo da su hrvatski kabeli u vlasništvu onih koji ne žive u Hrvatskoj, nego pumpaju svoje financijske rezultate i džepove izvan granica Lijepe naše. S našom lovom. Dakle, em plaćamo pretplatu u Hrvatskoj, em još moramo dodatno platiti kabelskim mogulima da vidimo većinu hrvatskog najgledanijeg sporta, a ta lova odlazi van. Bez obzira na činjenicu što nam država ionako uzima novce koji idu u hrvatski sport, koji ne možemo vidjeti osim ako dodatno platimo. Vladi RH to, očito, ne smeta. Dakako da ovdje navijam za SPTV i poruku koju su sportski savezi, Nacionalno vijeće za sport, Klub hrvatskih olimpijaca, HOO i na kraju i Vlada RH jednoglasno poslali prije otprilike devet godina. Poruka je to da hrvatski sport treba biti televizijski otvoren svima u Hrvatskoj, a ne samo onoj polovici koja ima kabel doma i onima koji imaju novaca to plaćati. Ostali nemaju. Poruka je to da nam svima treba da klinci (da, da, isti oni rođeni u ovom stoljeću) znaju kako je hrvatski sport moćan, jak, uspješan i važan za iste te klince i stvaranje svijesti o svijetu općenito. Kako to tada HRT nije radio, išlo se na logično rješenje - stvorena je SPTV, Sportska televizija. No, ne bih sada i ovdje o povijesti danas dokazano najgledanijeg sportskog kanala u Hrvatskoj, jer nema potrebe. Puno je važnije pitati zašto Jugoplastiku samo pamtimo kao veliki projekt, veliki uspjeh, ali samo mi koji smo rođeni debelo u prošlom stoljeću? Zašto nitko ne pokaže njihove uspjehe povremeno, iz arhive, kad se već volimo sjećati istih, zašto nema interesa za to da ih i vidimo? Odnosno, zašto pobogu SPTV jednostavno ne može doći do tih snimaka iz prizemlja zgrade na Prisavlju? Jer, mi bismo to svakako voljeli pokazati, možemo pokazati, želimo pokazati, naučiti neke nove klince i s dužnim poštovanjem podsjetiti one koji su to proživljavali na te lijepe dane. Naravno, ne samo na Jugoplastiku, nego i na Cibonu, ili na odbojkaške uspjehe Mladosti, vaterpolske utakmice s povijesnim predznakom, na Matiju Ljubeka, Đurđu Bjedov, pa čak i na Gorana Ivaniševića i Gorana Prpića na prvim olimpijskim igrama neovisne Hrvatske, koliko god to nekima zvučalo “novo”. Plus još stotine drugih stvari. Mi to možemo. I želimo.

No, oni koji o tome mogu odlučiti doslovce jednostavnim potpisom dokumenta nam to ne daju. Oni se zadovoljavaju skijaškom sezonom u izravnim prijenosima i povremenim bljeskovima općevidljivog sporta na zemaljskim kanalima, ne zanima ih baš da hrvatski sport ima svoje TV vrijeme, da ima povijest pretočenu u sadašnjost, da svi uživamo u toj povijesti, samim time još više u sadašnjosti, a iz toga slijedi, dakako, i u budućnosti. Ili, na primjer, film Tomislava Žaje, “Ivanova igra”, o Ivanu Gudelju, što s njim? Žaja ga je već prodao mnogima, ali izvan Hrvatske, jer je od onih koji bi o hrvatskim stvarima trebali najviše skrbiti i, kad su filmovi u pitanju, barem nekad ih pokazati, dobio “košaricu”. Sad kad su se na premijeri nacrtali svi viđeniji hrvatski političari, možda se taj stav promijeni, pa prvobitna Žajina odluka da SPTV-u podari taj film, da ga emitiramo u nekim gledanijim terminima možda i bude promijenjena. Ipak, ma gdje film vidjeli, a trebate ga vidjeti, dat će vam jednu istinu više o našem životu i o važnosti sporta u njemu.

A to je, ipak, najvažnije.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...