Zamagljivanje
31/03/18

Zamagljivanje

Studentica novinarstva, koja piše završni rad na VERN-u, javila mi se i poslala neka anketna pitanja o medijskoj popularnosti pojedinih sportova. Moram priznati, teško je jednostavno odgovoriti. Već godinama se kroz svoje priloge, emisije, blogove, gostovanja, predavanja, trudim objasniti “javnosti” kako sport funkcionira, pojasniti da je sustav dobar, ali država ne daje novce, da nisu svi novinari isti, da u medijima puno toga (sve više, na žalost) ovisi o vlasnicima medija, da u sportskim savezima sjede i genijalci i potpuno nepsosobni tajnici, da je sportski rezultat važan pokretač u svakome sportu, ali ponekad samo dobar impuls za stvaranje priče u mediju itd, itd. Pa sam se našao u dilemama kako studentici objasniti da nisu stvari u sportu, a kamoli u hrvatskome sportu jednostrane, da nisu crno-bijele. Kako da joj jednostavno objasnim recimo nedavni, ničim izazvani izljev neprijateljstva nekolicine zastupnika Mosta prema HNS-u, ali odmah, u istoj rečenici i svemu što hrvatski sport trenutačno ima i znači? Jedino na način da studenticu podsjetim da je samo nekoliko dana prije toga Most opasno kritiziran zbog “Božinog kuma”, zbog zapošljavanja nevježa u ministarstvima, zbog nepoznavanja sustava prijave stanovanja kandidata za gradonačelnika itd, itd. Kakve to veze ima sa sportom? Nikakve, kao ni njihova apsolutno ničim potkrijepljena lupetanja, ali su smanjila pritisak na stranku, odvukla su neke medije u stranu, dalo im je malo zraka da se snađu.

I to je, na žalost, hrvatski sport. Politika i političari, koji kad uđu Sabor ili Vladu, ili makar nekamo na lokalnu poziciju odmah krenu “sređivati” stvari, pa i u sportu. Neki, poput Bandića, doduše, još i povećaju izdatke za sport, no neki, poput očiglednih navijača jednog nogometnog kluba, koji sjede u saborskim klupama, udru u talambase i odmah krenu u napadanje svega. Jasno, govorim u konačnici o napadu na SPTV, koji su navijači iz Metkovića upakirali u isti celofan kao i prije 3 godine Željko Jovanović, koji se, podsjećam, nakon tog napada hitro morao povući s mjesta ministra, baš kao i financijski “ekspert” Šegon, jer ničega o čemu su oni trubili u poslovanju SPTV-a - nije bilo! Uostalom, postoje spisi iz desetak inspekcija koji o tome svjedoče, ali su nam ostavili ogromnu financijsku i samim time i programsku štetu. I nikom ništa. Osim što je najveći dio TV prava najpopularnijih hrvatskih sportova ekspresno nakon toga “prodan” preko granice, a Hrvati moraju dodatno plaćati da bi ga gledali. Pa da ovaj najnoviji napad iz saborskih klupa Mosta nije zapravo skretanje pažnje, mogli bismo se mi, ako nastave u tom tonu i drukčije razgovarati. Da, znam, prvo bi im se morao ukinuti imunitet.

Ali, krenuo sam studentici s VERN-a objašnjavati neke stvari o hrvatskome sportu, a ne cendrati. Dakle, ako se iz hrvatskoga sporta nekom čudnovatom formulom uspiju izbaciti političari koji o sportu doista pojma nemaju, a Zakon o sportu pišu i podržavaju samo ako je pisan u korist jednog nogometnog kluba, a protiv vodećeg čovjeka drugog nogometnog kluba, onda nam ostaju u igri elementi koji bi, zapravo, morali biti primarni. Zovu se - kriteriji. No, svi mi znamo da nije problem uspostaviti kriterije, nije problem niti uobličiti tablicu s kriterijima, nije na koncu problem niti modificirati neke kriterije, ako se pokažu manje ili više važnima kroz godine u kojima se primjenjuju. Ne, problem je kad određene sportove pokušate staviti u te tablice s kriterijima. Onda nastaje panika, onda nastaje lom i sve postaje veliki problem. Kroz kriterije, jasno, treba vrednovati i rezultate u povijesti i sadašnjosti, broj djece i seniora koji se sportom bave, raširenost i brojnost klubova, svjetsku i kontinentalnu razinu zastupljenosti pojedinoga sporta, olimpijsku i neolimpijsku stranu, brojnost i razinu međunarodnih natjecanja, sponzorsku zaintresiranost, pa i brdo drugih detalja i na kraju i medisjku pokrivenost i zastupljenost. Previše? Zapravo i ne, ako znate što je najvažnije. E, a da biste znali što je najvažnije, prije same izrade kriterija, bilo bi zgodno imati i usmjerenje, kamo hoćemo doći, što nas najviše zanima, za što se država opredjelila. Ne bi baš bilo normalno da se Hrvatska opredjeli za razvoj npr. sepak takrawa, a da recimo “prekriži” košarku, pa su i takvi dokumenti, a o kojima bi i zastupnici Mosta zapravo mogli razmišljati, kad bi im do sporta uopće bilo stalo, jako važni, kroz Zakon o sportu, kroz usmjerenje Nacionalnoga vijeća za sport, u konačnici i kroz rad nedavno osnovanog Državnog ureda za sport.

A ne koristiti sport i sportaše kao skretanje pažnje s vlastitih nedostataka, ujedno i kao “crvenu krpu” protiv Plenkovića, ali u konačnici i protiv zdrave pameti!

Moglo bi vas zanimati...