Zastava

31/05/21

Zastava

SAŽETAK

Naomi Osaka je odlučila uvesti nove standarde u svjetski sport, standarde koji bi uključivali izgnanstvo novinara sa sportskih terena.

Naomi Osaka je odlučila uvesti nove standarde u svjetski sport, standarde koji bi uključivali izgnanstvo novinara sa sportskih terena. Naomi, naime, ne želi davati izjave nakon mečeva. Da nije jako tužno, bilo bi jako smiješno. No, nije smiješno. Naomi Osaka nastavlja niz koji je započela korona, odnosno epidemija.
Ne, nisam prolupao, nego sam svjestan stvari koje se događaju zadnjih godinu dana. Od kad su novinari bili prisiljeni sa sportašima razgovarati putem zooma, teamsa ili već neke od novonastalih platformi, lukavci u sportskim klubovima, savezima i federacijama su se dosjetili da neke novinare jednostavno izbace iz komunikacije. Lukavci su se dosjetili da nekim novinarima jednostavno ne pošalju link, da im ne dopuste postavljanje pitanja (njima neugodnih, jasno), nego da im proslijede već pripremljene izjave. Lukavci su shvatili da je ovo jedinstveni način kako se mogu riješiti “nepoželjnih” novinara. A pod nazivom “nepoželjni” su oni koji se, vjerovali ili ne, usude pisati bilo što negativno o klubu ili se, novinarski normalno, usude uopće pitati nešto što nije po volji nekome
u klubu. A takvih stvari je oduvijek bilo i uvijek će biti.
Naomi Osaka je osjetila taj trend ili je i njoj samoj od sebe došlo da se osili i proba dokazati kako je jaka i neovisna i, jadna, pomislila je da će povesti revoluciju u odnosima igračica - novinari. Mijenjanje ustaljenih principa, posebno u tako tradicionalnom sportu kao što je tenis, nije uspjelo čak niti Novaku Đokoviću, pa neće uspjeti niti Naomi Osaki. Eto, već čitam najave da će ju izbaciti s Grand Slama ako nastavi ignorirati obavezan dolazak na press konferenciju. Naime, gazde svih
velikih sportskih događanja su svjesni da novinari sa svih strana svijeta koji pišu o tenisu, ujedno pišu i o sponzorima, o sustavu koji nosi zaradu. To je, dakako, put koji nitko ne želi niti dovesti u sumnju, a kamoli mijenjati dok ovako dobro djeljuje, čak i tijekom korone. Tko god tako nešto želi poremetiti, neće uspjeti. Nisu uspjeli ni s puno značajnijom i puno skupljom stvari, Superligom u nogometu, neće ni Naomi Osaka s tenisom. Ona i da izgori, da ju izbace, izgleda da nije svjesna
da unatoč poziciji na svjetskoj ljestvici nema nikakav čvrsti kredibilitet u svijetu tenisa, barem ne dovoljan da bi zbog nje teniska struktura na svjetskoj razini riskirala pad prihoda. Ponavljam, nisu ni zbog Novaka Đokovića.
Uostalom, pogledajte npr. skijaški svijet. Koliko puta je Ivica Kostelić naglasio da je on samo kotačić u sustavu, bez obzira na sve što radio ili pokušao raditi. A sustav uključuje novinare, uključuje ih jako i vrlo poželjno. Čekamo nastavak u kojem Naomi Osaka dolazi na press konferenciju i na njoj šuti ili eventualno govori “next question” (iduće pitanje)….pa kad izgubi sponzore, redom, možda počne i odgovarati na neka pitanja. No, osobno, baš me briga. Svaki sportaš ima pravo ne odgovarati na pitanja koja ga dovode u neugodnu situaciju, koja se tiču privatnosti ili koja su nepristojna. Sve ostalo je dio uređenog sustava u kojem sportaši i novinari zajednički promoviraju sport. Pogledajte NBA, u kojem novinari sat vremena nakon utakmice u svlačionici smiju postavljati koja god žele pitanja. Ima, dakako, mojih kolega koji smatraju da svoje frustracije trebaju liječiti preko sporta i sportaša, što svakako treba na vrijeme prepoznati i zaustaviti. Onaj sportski novinar koji ne shvaća da nema sportskoga novinarstva bez kvalitetnog sporta, ali pri tom mislim obavezno domaćeg sporta…bolje da ne ulazi u sportsko novinarstvo uopće. Veličanje NBA, Lige prvaka ili sličnih sportskih događaja na uštrb domaćih sportskih događanja je autogol, rad protiv svoje budućnosti, put prema propasti sporta i sportskoga novinarstva. Zato sve treba upregnuti u istom smjeru. Za početak, na primjer, osigurati prisustvo hrvatskoga sporta na ljudima vidljivim televizijama? Da, mislim i na SPTV.
Baš zato teško je nakon pobjede pojedinih gradonačelnika i župana širom Hrvatske odrediti kako će se oni postaviti prema sportu širom te iste Lijepe naše. Posebno ovi novi, koji su tek uletjeli u pompozne stolce. Stari, logično, neće vjerojatno puno mijenjati. Iako, neki bi baš i mogli dati malo više sredstava u sport, ali kako nemam uvid u blagajničke izliste gradova i/ili županija mogu ostati samo na paušalnim izrazima i trabunjati fraze, što nema smisla. Iz moje perspektive najlakše je pisati o Zagrebu, no priznajem da je iznimno teško predvidjeti što će Možemo! ili konkretnije g. Tomašević odraditi i, još važnije, kada? Uskoro ćemo to svakako vidjeti i saznati. Zagreb je u ovoj slici i te kako važan, jer u glavnom hrvatskom gradu za sport trenutačno odvajaju tek malo manje
nego što to država radi za cjelokupni hrvatski sport. Pa si vi posložite sliku.

Kad sam već kod slika, tijekom Dana državnosti su posvuda iskakale hrvatske zastave. Ipak, meni je najljepša slika bila ona na kojoj Mateo Kovačić nakon finala Lige prvaka na pobjedničko postolje donosi meni najdražu zastavu. Pa nek cijeli svijet gleda igrače Chelsea i hrvatsku zastavu!
Reč da bi rekel!

                                                                                                                                                                                     JURA OZMEC