Zlatne ribice
16/12/19

Zlatne ribice

Ponekad se pitam jesmo li mi svi potekli od zlatnih ribica? Znate ono, naprave tri kruga po akvariju i zaborave sve što se događalo prije. Recimo Dinamo; pa da se cijeli nogometni klub Liverpool, zajedno s trenerom, preseli u Maksimirsku 128, našlo bi se načina da taj nogometni kolektiv ne prođe dalje u završnicu Lige prvaka. Zašto? Da, vjerojatno i zbog igre i promašenih završnica nekih utakmica, ali ima još nešto. Razmislite, ribice…

Odgovor je vrlo jasno dao g. Čeferin, predsjednik UEFA-e, sjedeći usred razloga takvoga stava prema Dinamu. Stadion. Koja bi se to utakmica visokoga ranga Lige prvaka trebala odigrati na onakvoj ruševini, a da se ne pokvari dobra slika o značaju i glamuru samoga natjecanja? Da, znam da zvuči neuvjerljivo, posebno jer Dinamo i igrom baš ne fascinira, osim povremeno. Onda se, nakon tih povremenih bljeskova, svi navijači pomame, napune tribine i pomisle da je zagrebačkom klubu mjesto u završnici Lige prvaka, čak i u finalu. Nije. Nema Dinamo stadion koji bi mogao održavati visoki stadij glamuroznosti Lige prvaka.

Ili na primjer, Sandra Perković. Pa zašto, bogamu, ne dadoše toj našoj Sandri neku nagradu na europskoj ili svjetskoj razini toliko dugi niz godina, dok je bila najbolja u svakom natjecanju gdje se našla sa svojim diskom? Sigurno netko u tim svjetskim krugovima lobira protiv nje, nekome smeta što je Hrvatica, sto posto. To je i inače najomiljeniji hrvatski izgovor kad nešto ne ide ili kad nešto ne znamo. A jeste li pomislili da u glavama onih koji odlučuju o nagradama, još uvijek poput crvenoga svjetla na semaforu blješti podatak da je Sandra provela 6 mjeseci suspendirana zbog dopinga? E, moje ribice, mi Hrvati to ne želimo pamtiti, ali one svjetske ribetine to itekako pamte. Godinama. I stadion i doping i sve druge u sportu i uz sport važne stvari, koje mi zaboravljamo poput zlatnih ribica. Jer nam ne pašu, jer nam daju do znanja da sport ima svoja pravila, da svako natjecanje ima svoje zacrtane obaveze i planove, da sportaši moraju prolaziti kroz sve to vrlo uspravni i neokrznuti lošim slikama. Mi u ovoj državi ni inače, ne samo u sportu, ne znamo stvari postaviti onakvima kakve jesu, nego nam je uvijek netko drugi kriv i netko „radi protiv“ ili nam se ne da­­…

Zlatko Dalić je na druženju sportaša s gospodarstvenicima u Hrvatskoj gospodarskoj komori po ne znam koji put ponovio činjenicu da nitko nikad nigdje nije u turizmu ili gospodarstvu iskoristio činjenicu da je Hrvatska svjetski nogometni doprvak. Kaže Dalić da su barem na dolaznim vratima svakoga hrvatskog aerodroma mogli to napisati: „Dobro došli u zemlju svjetskih nogometnih doprvaka!“, ali ne. Na istom tom skupu, dakako, čulo se i da je Hrvatska zadnja po izdvajanju za sport u EU. Zadnja. No, u rečenicama ministra financija čulo se i „…pa što da vam dajemo više novaca, kad ste i ovako odlični…“.

Da, opet ja o novcu. Znam da ima oprečnih mišljenja o tome ima li u hrvatskom sportu dovoljno novaca, evo prenio sam vam i ministrovo, ali očito se na sportu napajaju i neki drugi potrošači, a ne samo sportaši. To je dugo poznata činjenica. Ukorijenjene navike, uzimanje od sporta za privatne potrebe, teško će se promijeniti preko noći, no polako su počele, u raznim sredinama. U zagrebačkoj atletici su, svjesni činjenice da u gradu ionako ima previše klubova na premalo atletskih staza, ozbiljno htjeli razmotriti treba li im novih klubova, koji bi ionako samo razdirali postojeću stručnu, financijsku i stadionsku strukturu. No, skupština koja je o tome htjela odlučiti je prekinuta. Prekinuo ju je nasilnik koji je zamislio da njegov klub mora biti na gradskim jaslama, kako bi sebi i sinu priskrbio financijski sretnu budućnost.

Očito neće.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...